Nisu ovo devedesete

Bile su to godine okrutnog rata, izbjeglica i suza. Gladni ljudi zvjerali su iz televizora, zalizani TV voditelji klimali su glavama. Djeca su osjećala da se nešto nenormalno dešava. Adolescente je vodila horda hormona, bez iskustva i sapatnje, ništa ih nije moglo sneveseliti. U vrijeme najstrašnijih pokolja u Bosni, kad se planeta okretala sporije, kad su svi ostali skamenjeni zvjerstvima rata nad kojim dan-danas plačem, u vrijeme gladi i nesanice za moje roditelje, kad su bombe podmetali pod auta komšija druge vjere, moja jedina opsesija bila je da se što češće zaključam u WC. Da se prepustim rijeci fantazija i da prikupim što više materijala. Nije me bilo briga za smrt. Sve je izgledalo prikladno, rješivo, sa perspektivom koja se završavala u nedođiji budućnosti.

Zgrade su bile osnovne ćelije društva. Ispred zgrada su se okupljale grupe koje se međusobno nisu miješale. Između grupa su se javljali slobodnjaci, uglavnom već hapšeni momci od blizu dvadeset godina, koji su zbog zatvora, porodičnog nasilja ili ko zna čega, bili bez stalne grupe. Radili su obično za nekog starijeg kriminalca. Dešavalo se da to budu nasilni tipovi, seksualno poremećeni. Da roditelji nemaju pojma, mogao sam kao odličan đak satima sjedjeti ispred zgrade sa nekim koji je ležao zbog krađe, ili čak razbojništva.

Naročito se jednog tipa sjećam, imao je uši kao iz ratova zvijezda, lice mu je bilo izduženo, vrlo mršav, sačinjen od gipke smjese, spleta ligamenata, kao da mu organizam nikad nije uspio stvoriti trun sala ili dobrote. Bio je moja noćna mora i nisam mogao vjerovati da sa njim imam išta zajedničko. Sami početak devedesetih, osvit rata. Hodao je na čelu grupe koja je krenula prema pijaci. Prolazili su pored moje zgrade naoružani boksevima, lancima, a on je nosio bejzbolku i zamahivao. Fijuk koji je ostajao od te palice mogu da čujem i danas.

Rumuni su ležali na ulazu u pijacu, po mračnim ćoškovima i ispod velikih kamiona. Neki od Rumuna bili su fizikalci, preplanuli kopači, kosci. Niko više ne pominje te ljude, kao da ovdje nisu ni bili. Ali meni su ostali ucrtani kao predznak svega što je uslijedilo. Jedan od Rumuna zvao se Jan i dolazio je kod moje babe da trese tepihe. Kakav je Jan, strelica ga pogodila! govorila je baba i on se smijao, kao da razumije njene riječi. Te večeri dok sam gledao kako hodaju prema pijaci, nadao sam se da Jan spava sakriven ispod neke sigurne tezge. Slična tjeskoba mi se javila nedavno kad sam čuo da su gazili jednog profesora muzike u Podgorici, ili da je dječak napadnut čekićem za meso.

Mladić je ubijen na ulici, desilo se u petak, istog dana kad su čovjeka ubili u kafani. Slušam sa raznih strana da su se vratile devedesete. Opet rade noževi po školama, tuče, mržnja, propovijedi i kletve, sve se obnavlja po istom kalupu. Ne znam zašto mi, ipak, smeta ta formula o povratku u zlo devedesetih. Nešto u stomaku se buni, kao da je nepravda uprostiti stvari na taj način. Nepravda prema jednom ratu, ali i prema jednom djetinjstvu, u kojem se precizno znalo šta je dobro a šta loše. Nasilje je imalo tri dimenzije, ukus i miris, danas je to suptilna otrovna smjesa koja se preliva internet mrežom i ulazi pod kožu maloljetnika. Ne daje im da dišu, da uvide razliku, a prva referentna kapija normalnog društva više nije iza ćoška, već u praiskonu Jugoslavije, zemlje bumera i dosadne pridike.

Danas moralnu normu uređuju metodi kupovine internet prostora i političko kurvanje koje se izdaje za vjeru. Nadiru sumnjivi dekreti i dijete, humor radi mržnje, pumpane usne i politički lauferi rođeni prekasno da pamte ikakav poredak. Jasno čujem fijuk njihove palice, to je zapravo džojstik, jer kao i svaki fašizam i ovaj dolazi sa galanterijom zabave. Mladost traži brzinu, rađa se nova bezobzirnost emotikona, Tik Tok hohšapleri, influenseri, botovi partije, nacisti u benkicama. Internet je progovorio i diktira politici. Internet diktira crkvi. Internet je Bog. Ubolešćene web adrese špricaju gnoj fašizma, decidno sprovode demokratiju u kojoj neće biti rata, ali ni mira.

Teško vrijeme dolazi za autsajdere, za strance u svojoj ulici, za Rumune novog doba. Dolaze godine oslobođene stida i unutarnjeg sadržaja. Nisu to devedesete, to je sad.

( Brano Mandić )