Koliko košta Leonardo?

Proteklih je dana veliki dio svjetske javnosti zaokupljala vijest o rekordnoj cijeni postignutoj na aukcijskoj prodaji umjetničkih djela. Leonardova slika Spasitelj svijeta postigla je rekordnu cijenu od 450 miliona dolara.

Kao nekoliko puta do sada i danas se nameće pitanje o stvarnim vrijednostima umjetničkih djela. Može li se nečemu što je po sebi estetska kategorija odrediti materijalna vrijednost, odnosno ekvivalent u novcu? Premda je pitanje složeno na osnovu dosasdašnjeg iskustva odgovor može biti potvrdan. Jer, na ovaj ili onaj način umjetnička djela su se uvijek materijalno vrednovala. Biografije poznatih umjetnika iz prošlosti često svjedoče o nezavidnom položaju slikara i kipara pred naručiteljima njihovih djela koji se nijesu uvijek pridržavali dogovorenih obaveza. Dovodili su tako umjetnika u ponižavajući položaj. Pojednostavljeno kazano trgovina umjetninama oduvijek je postojala. Danas u doba liberalnog kapitalizma trgovina je prerasla u organizirani svjetski biznis koji je postao svojevrsni društveni fenomen. Što znači uložiti enormnu količinu novca u jedno umjetničko djelo? Je li određena suma uloženog novca stvarni novčani ekvivalent likovno estetskoj vrijednosti umjetničkog djela ili se možda radi o sigurnoj zaštiti vrijednosti uloženog kapitala kojemu određeno djelo predstavlja idealan alibi. Možda ovakva pretpostavka izgleda neutemeljena i ishitrena ali strategije svjetskog tržišta umjetninama nameću paradoksalan zaključak. Za ulagača novac je vredniji od umjetničkog djela u kojeg se ulaže. Jer umjetničko djelo novcu omogućava permanentno oplođivanje. Prijašnji vlasnik spomenute Leonardove slike djelo talijanskog majstora je kupio za 80 miliona dolara da bi je kasnije prodao za sumu od 127 miliona dolara.

Aukcijske prodaje umjetničkih djela postaju manifestacije financijske moći vlasnika kapitala. Prije Leonardove slike u istoj su aukcijskoj kući Kristi nedavno prodane Pikasova Alžirske žene za tada rekordnih 179 miliona dolara i triptih Frensisa Bejkona Tri studije Lucijana Frojda za 142,4 miliona dolara.

Ironijom sudbine na listi rekordnih aukcijskih prodaja našao se i onaj slikar koji za života nije mogao prodati ni jednu sliku. Van Gogovi Suncokreti su takođe prodani za basnoslovne svote novca. Do koje je mjere uloga novca u strategijama umjetničkog biznisa važna pokazuje jedan zanimljiv primjer koji bi mogao poslužiti za temeljniju studiju o fenomenu vrednovanja jednog umjeničkog djela. Slika nekog mladog neafirmiranog autora izložena u jednoj uglednoj njujorškoj galeriji prodata je za 500 hiljada dolara. Materijalna vrijednost uložena u ovo umjetničko djelo automatski je potvrdila i njen umjetnički kvalitet. Na taj je način efikasno diskvalificirana likovno estetska valorizacija tog djela. Po logici tržišta kapitala vrijednost umjetnine je neupitna jer je uloženim novcem osigurana njena daljna vrijednost. Ekstremni primjer važne uloge materijalnog aspekta u vrednovanju umjetničkih djela eksplicitno je pokazao i dokazao Demjan Hirst, engleski autor sa statusom svjetske umjetničke zvijezde. Njegove čuvene rasječene životinje u formalinu, nalik eksponatima u prirodoslovnim muzejima, prodaju se po cijeni od nekoliko miliona dolara. Na pitanje novinara Njujork tajmsa što misli o negativnim recenzijama kritičara o njegovom djelu Hirst je odgovorio: “Ko ih jebe.” Očito neupitni status zvijezde i autonomnost autorstva daje mu za pravo na aroganciju i samouvjerenost. Iako mahom negativno ocijenjena njegova ovogodišnja izložba naslovljena “Blago s brodoloma nevjerovatnog” u venecijanskom Palaco Grasi u potpunosti je rasprodana.

U kojoj mjeri strategija tržišta umjetninama efikasno djeluje pokazuje i slučaj spomenutog Frensisa Bejkona. Još za vrijeme umjetnikovog života u relativno kratkom roku od tridesetak godina njegove u početku teško prodavane slike danas dosežu milionske cifre. Treba napomenuti da je Bejkonov mali triptih Tri studije u podnožju raspeća iz 1944. godine kojim se ponosi londonska Tejt galerija bio dva puta odbijen od strane kustosa te institucije. Kolika je moć kapitala u umjetničkom svjetskom biznisu pokazuju primjeri Salvadora Dalija, Endija Vorhola, Džefa Kunsa, Gerharda Rihtera, da navedemo samo neke od velikih autora.

Da li je sadašnji vlasnik Leonardove slike (čije je autorstvo ipak sporno) kupio ovo djelo iz kolekcionarske strasti ili iz hladne prosudbe o dobro uloženom novcu, poreskoj olakšici i slično?

Ipak mislimo da je umjetničko djelo kategorija koja nadilazi materijalnu dimenziju svoje posebnosti Koliko se god aukcijski rekordi rušili za vrhunska umjetnička djela će uvijek važiti samo jedna riječ koja moć kapitala u osnovi čini oraničenom, a ta je riječ: Neprocjenjivo.

( Dimitrije Popović )