Vaučer za Heladu

Grčka je početkom pandemije, marta prošle godine postala jako daleka zemlja. Imali smo uplaćeno ljetovanje na Skijatosu. Kao stari fanovi Parge, rekli smo sami sebi, da bi jedna „aferica“ sa Skijatosom dobro činila našoj stabilnoj vezi sa Pargom. Onda se izdešavalo ono što se izdešavalo. Granice su se zatvorile, zemlje su postale mišolovke. „Najsmješniji virus“ je ubio na hiljade ljudi u zemlji, milione u inostranstvu.

Vaučer umjesto Grčke

Odmor u Grčkoj, nekada samorazumljiva stvar, postao je slatkobolna uspomena. Ako ne računamo malobrojne turiste iz Srbije koji su prošlog ljeta na juriš preko Bugarske upali u Grčku, prije nego što je Atina ponovo zatvorila granice, ljetnjih grčkih radosti, od izležavanja na plaži do žvakanja girosa, nije bilo.

Turističke agencije su umjesto toga izdavala vaučere. Englesku riječ voucher, označavala je potvrdu kojom dokazujete da ste dali novac ali još niste dobili robu ili uslugu. Na našem vaučeru je pisalo da smo uplatili ljetovanje na Skijatosu, vrijedno 480 eura. Drukčije rečeno - ljetovanje na dugom štapu. Proljeća prošle godine to je bilo tek neodređeno obećanje da ćemo se dokopati grčke obale čim se ova turistička velesila, kao i cijeli svijet, probudi iz pandemijske hibernacije.

Ovog proljeća, godinu dana nakon početka pandemijskog zaustavljanja globalnog turizma, počele su da se nižu naznake kako će Grčka tokom ljeta ipak biti dostižna.

Hoće-neće

Redovno smo obilazili agenciju. Do maja nisu znali da nam kažu hoće li ili neće biti odlazaka za Skijatos. Onda se desila čuvena posjeta grčkog ministra turizma Beogradu, koji je ljubazno objasnio da će Grčka priznati sve vakcine kojima su izboli Srbe. To je doduše lijepo zvučalo, ali u praksi se danima ništa nije dešavalo. Opet smo navraćali u agenciju, gdje opet niko nije mogao ništa da nam kaže. Ponude za Albaniju i Egipat su tu, ali ne i za Grčku. Čekaju se zvanični papiri iz Atine. Taman smo mislili da se preusmjerimo za Albaniju, kada su agencije počele da izbacuju ovogodišnje ponude za Grčku. Naša agencija je opet imala ponudu za Skijatos. Ali ovaj se put za iste pare dobije boravak od deset umjesto 15 dana. Korona nam je pojela pet dana Grčke! Nismo htjeli da pristanemo na ovakav dil. Odustali smo od Skijatosa - nije nam ga majka rodila.

Sitonija umjesto Skijatosa

Petnaestodnevne aranžmane agencija je nudila na starom dobrom Halkidikiju, „troprstom“ parčetu obale gdje je u našim prethodnim životima ljeti bilo daleko više Srba nego Grka. Prvi smještaj koji nam se dopao, bio je zauzet (niko nije znao da mi objasni kad prije), pa smo uzeli apartman u gradiću Neos Marmaras na Sitoniji, da ne kažem - na srednjem prstu.

Dakle, već početkom juna grčki san će postati stvarnost. Ali će se do polaska i u samom putovanju odvijati na ivici košmara. Grčka vlada je još ljeta 2020. izmislila formular koji je morao da popuni svaki putnik: Obrazac za lociranje putnika (The Passenger Locator Form - PLF). Na sajtu tom i tom. Nama je momak u agenciji popunio formular i izvukao ga iz štampača. Ali to nije sve. Na dan putovanja nadležni organi Grčke će poslati agentu Quick Response kod - čuveni QR, elektronsku šifru sa koje svaki grčki policajac može da očita da nas grčka država zaista hoće. Na njemačkim sajtovima se putnici upozoravaju da svako ko zabasa u Grčku bez ovog koda može da računa sa kaznom do 500 eura. A naš će nam agent kod proslijediti pametnim telefonom. Doduše, agenta ćemo morati pred ponoć telefonski podsjećati na tu obavezu, ali tako je to u zemlji Srbiji.

Druga prepreka se pojavila kada je - dan prije putovanja - obznanjeno da sjevernomakedonsko-grčki granični prelaz Đevđelija-Evzoni još neko vrijeme neće raditi noću, od 22 časa do jutra. To je značilo da autobusi koji iz Beograda polaze u popodnevnim i večernjim satima ne mogu stići na taj prelaz prije fajronta. Alternativni put vodi preko Bugarske.

Bugarska umjesto Sjeverne Makedonije

Za sve, koji se ukrcavaju južno od Niša - između Leskovca i Vranja - stigla je škrta poruka da dođu oko 20 časova na Gazpromovu benzinsku pumpu kod hotela Nais, na autoputu blizu Niša. To je onaj krajputaški hotel na čijem je otvaranju naprednjački vrh divljao uz trubače. Tu će nas autobus pokupiti, a onda pravac Dimitrovgrad. Našli smo čovjeka koji će nas odbaciti našim kolima i vratiti ih u Leskovac.

Čekanje na benzinskoj pumpi se te svježe večeri s početka juna poprilično odužilo.

Pitali smo telefonim ženu, koja je u ime nekoliko agencija bila vođa puta, kada će autobus stići. “Imamo neki zastoj, malo ćemo kasniti”. Na pitanje da li da čekamo kod benzinske pumpe u pravcu Pirota ili možda kod hotela Nais, rekla je s neskrivenom ironijom da je fizički nemoguće da se nađemo kod hotela, ako autobus stiže iz pravca Beograda. Očito nije znala da su hotel i benzinska pumpa saobraćajno povezani podvožnjakom. To je poseban šarm putovanja sa srpskim turističkim agencijama. Nikada ne znaš kakvog će kalibra biti pratnja na putovanju.

Autobus je stigao sa više od dva sata zakašnjenja. Kad smo ušli u njega putnici iz Novog Sada su nam objasnili da nije pukla guma, nije se radilo ni o kakvom saobraćajnom “zastoju”, već dobar broj starijih turista nije imao PLF obrazac u štampanom obliku. Onda je autobus stao negdje gdje je postojao štampač. Telefoniranje, slanje potvrda, kako ovo da pošaljem, kod mene neće da se otvori itd. Jedna od agencija je naprosto zaboravila da ljudima kaže šta treba da urade.

Uzgred rečeno, u našoj agenciji smo prije nekoliko nedjelja zamolili da po mogućnosti dobijemo prednja sjedišta. “Nema problema, zabilježio sam”, glasio je odgovor. Dobili smo sedišta 52 i 53. Nema veze, važno je da se već vozimo prema bugarskoj granici.

Gradina pa Kalotina

Predstavnica agencije je preko autobuskog razglasa rekla da joj je kolega iz autobusa koji je ispred nas javio telefonom kako je bugarska graničarka nervozna. „Ulazite samo po dvoje u prostoriju, prvi ide do šaltera, a drugi do žute crte ispred šaltera. Kad oboje izađu onda ulazi drugo dvoje“.

Slušam bezdušne instrukcije i pomislim na sve one pratioce u turističkim autobusima koje sam preturio preko glave u svojim pohodima do Grčke. Jednom je, na putovanju za Pargu, to bio čovječuljak formata Luja de Finesa, koji je u tri ujutro htio da pusti treš narodnjake, da nas onako izmrcvarene “razgali”. Srećom, ispred nas su tada, sudeći po crnim majicama sa horor aplikacijama, sjedjela četvorica teškometalaca - brkati otac i tri krupna sina. Samo su zarežali i Luj je odustao. Ovaj put predstavnica agencije nije bila drčna kao kopija filmskog žandara Krišoa, ali dovoljno neugodna.

Već je mrkli mrak. Bugarska uniformisana kerberka, crnomanjasta mlada žena sa izrazom beskrajne zlovolje na licu i ne pogledavši me uzima moj pasoš. Nije progovarala ni riječ. Uzalud naše ‚dobro veče‘ , uzalud ,blagodarim‘ nakon spasonosnog zvuka utiskivanja pečata u stranicu pasoša.

Da nisam bivao po Sofiji i Perniku, da nemam prijatelje Bugare, sjajne, opuštene i srdačne ljude, mogao bih pomisliti da je ovo mrzovoljno, neprofesionalno lice - prototip za državu i narod. A nije.

Idemo dalje kroz bugarsku noć

„Baš je nadrndana“, kaže medicinska sestra na ivici penzije, skoro konjušarskim glasom sa vojvođanskom melodijom. Plavo ofarbana korpulentna žena sa muškom frizurom je preuzela ulogu samozvanog komentatora svega i svačega. U svakoj grupi ima po jedan takav lik, Obdaren neizlječivim jezičkim prolivom, žarkom željom da se glasno saopšti svijetu te manjkom inteligencije i takta.

Pretpostavljam da ova kaubojska medicinarka svojim promuklim basom u ovoj turi ipak manje smeta nekim putnicima. Neki od njih je vjerovatno nisu ni čuli jer su isključili slušne aparate. Mlađih putnika skoro da nije bilo. Starosna dob: 65 plus. Iako se bližimo šezdesetoj, nas dvoje spadamo u autobuski podmladak.

Zašto je to tako? Mladi se nisu vakcinisali? Djeca su još u školi? Grčka je previše birokratski restriktivna? Nisu li ljudi generalno predozirani digitalizacijom - Digitalni zeleni sertifikat, QR kod za PLF, elektronska potvrda da je obavljen PCR? Previše elektronskih šifri, previše engleskog. Možda će ove godine Crna Gora i Albanija, sa labavijim propisima od EU-Grčke preći sa rezervne klupe u prvi turistički tim Balkana.

Prolazimo kroz noćnu Bugarsku. Nedovršenost puteva. Gradilišta i pospana naselja sa škiljavim svjetlima. Poludremež i monotoni glas medicinske sestre. Potom se svjetla pale, iz zvučnika stiže najava da ćemo 12 kilometara od bugarsko-grčke granice imati kratku pauzu. Izlazim da protegnem noge pred objektom nepoznatog građevinskog stila označenim kao restoran. Poslije pauze prebirem po papirima i po telefonu, da provjerim jesu li mi svi potrebni dokumenti pri ruci.

Dok sviće iznad Dragotina

Ritual na granici je opet isti, samo što su šalteri bugarske i grčke granične službe jedan do drugoga, a ne kao između Gradine i Kalotine, razdvojeni “ničijom zemljom”. Ovdje nema nervoznih, samo užurbanih službenika. Uniformisani Grk neće da pogleda ni moj telefon ni papire koje sam mu pružio. Samo uzima pasoš, skenira ga, udara pečat i vraća mi ga.

Dakle, sva ova prašina koja se digla oko papira bila je proizvod nagađanja? Drugi putnici su me uvjeravali da su njima pažljivo zagledali potvrdu o vakcinaciji i obrazac za lociranje putnika. Nas dvoje smo prošli bez toga.

Moji prvi koraci na grčkoj teritoriji su laki. Nema umora, mada sam, kao i svi u autobusu spavao loše.

Selo sa grčke strane, po kojem je granični prelaz dobio ime, zove se Promahonas. Do 1927. se zvalo Dragotin. Naselili su ga grčki prognanici iz Turske, mjesto sa bugarskim imenom pripalo je Grčkoj. I odmah smo u vrtlozima balkanske istorije. Ulazimo u autobus, nikoga nisu zadržali. Sa desne strane kroz prozor se vidi rijeka Struma, starogrčki Strimon ili današnji grčki Strimonas. Njena dolina se u jutarnjem svjetlu otvara ka jugu.

Dušom potraži Heladu

Antička zemlja već mi miriše na so, ili to, nošen željom, uobražavam, jer do Soluna ima još preko 100 kilometara.

Dionis grčki bog vina je na ovim rječnim obalama vodio rat sa Likurgom, kraljem tračkog plemena Edona.To se po kralja nije dobro završilo, kaže Homer. Još jedna reka čiju ljepotu narušava naše znanje o mutljagu krvi koji je tu nataložila istorija. Ali jutros neću o tome da mislim.

Opet sam došao ovamo da, po Geteovom savjetu, dušom potražim zemlju Grka. Ili barem da nađem onu vedru, plavo-bijelu zemlju iz vremena prije pandemije, opuštenu, trpeljivu i prema plebejskim turistima.

Između mene i Sredozemlja više nema ljudskih granica i njihovog ludila. Sklapam oči i tonem u san.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )