Djelo mora pružiti potvrdu

Romanom „Priručnik o slikanju i pisanju“, napisanim u svojoj 55. godini, portugalski nobelovac Žoze Saramago otpočeo je svoj jedinstven romansijerski pohod koji će trajati sljedećih tridesetak godina i dati 15 romana, označavajući tako jednu od najuzbudljivijih i najplodnijih spisateljskih avantura u svjetskoj književnosti s kraja XX i početka XXI vijeka, po snazi piščevih uvida, poruka, opomena i osobenosti njegovog stila. „Priručnik o slikanju i pisanju“ jedinstveno je djelo u žanru autobiografske književnosti koje nam pritom nudi klicu ideja i rukopisa Saramagove proze u cjelini.

U njemu su spojeni uticaji složene i bogate književne tradicije i iskustvo vremena svakodnevnog života u turbulentnim istorijskim okolnostima, što se u ovom romanu pretvara u suštinu same umjetnosti. Roman „Priručnik o slikanju i pisanju“ objavila je Laguna u prevodu Jasmine Nešković i Jovana Tatića.

Radnja romana „Priručnik o slikanju i pisanju“ smještena je u posljednju godinu Salazarove diktature u Portugaliji i prati dnevničke zapise slikara H., koga je bogati klijent unajmio da naslika porodični portret.

Dok slika uljepšan portret, H. razmišlja o svijetu opsjednutom statusom i bogatstvom, a u tajnosti slika drugi, pravi portret, na kojem ne skriva mane modela.

Istovremeno u svojim vježbama autobiografije ispituje sopstvena umjetnička ograničenja, istražuje smisao i ulogu umjetnosti i književnosti, mjesto kritičara i uticaje koji oblikuju zapadnu kulturu.

Po obilasku Italije tragovima renesansnih majstora uspostavlja svoja prava umjetnička i etička mjerila i postiže unutrašnju slobodu, ali po povratku u Portugaliju upliće se, s jedne strane, u vrtlog straha i nepovjerenja prema režimu kad tajna policija uhapsi njegovog prijatelja i, s druge strane, u strastvenu ljubavnu vezu...

„Priručnik o slikanju i pisanju“ je knjiga o procesu stvaranja umjetničkog djela, a najviše o procesu pisanja. Obiluje lijepim razmišljanjima o umjetničkom stvaralaštvu kroz slikanje i pisanje, a na širem nivou to je filozofska knjiga o smislu života, a sam naslov, iako obmanjujući ne korespondira sa primarnim smislom. Glavna misao ovog priručnika nije u vještinama umjetnika, već da su slikanje i pisanje (kaligrafija u originalu) vektori samosvijesti, otkrivaju umjetnika svijetu.

Saramagova knjiga govori i o tome u kojoj mjeri umjetnost ima neizbježne političke posljedice, da ponekad umjetnost ne zadovoljava ni klijenta ni umjetnika. Blaga satira prijatelja koji izgledaju apolitično, naglašava istinske vrijednosti otkrivene u ljubavi.

Napisana na granici između autobiografije i romana u prvom licu knjiga je neosporno impregnirana životom samog pisca. Priča je fokusirana na avanture ne baš nadarenog pisca, svjesnog svoje osrednjosti koji pokušava da piše Saramagovim talentom.

Saramago je vjerovao da je ljubav, a ne religija naš spas. Ovaj roman na kraju zastupa taj prijedlog. Postoji li ljepša izjava na tu temu kada H. obeća svoju ljubav: “Ne mogu vam obećati vedro nebo i lebdeće oblake Magrita”? A o umjetnosti, pisac veli i ovo: “Svako umjetničko djelo, čak i skromno poput ovog mog, mora pružiti potvrdu. Ako želimo nešto potražiti, moramo podići poklopac (kamen ili oblak, ali nazovimo ga poklopcem) koji to prikriva. I uvjeren sam da ćemo imati malo vrijednosti kao umjetnici (i nepotrebno je reći kao ljudi, ljudi i pojedinci) ako nakon što smo srećom ili vlastitim naporima pronašli ono što smo tražili, ne nastavljamo dizati ostatak poklopaca, raščistiti kamenje i potiskivati ​​oblake, svaki od njih. “

U životu ispunjenom političkom aktivnošću, Saramago je bio svjedok mnogih teškoća. Odrastao kao sin seljaka bezemljaša u selu stotinak kilometara udaljenom od Lisabona, Saramago je svoj prvi roman „Zemlja grijeha“ objavio kao 23-godišnjak, da bi napravio pauzu od punih 30 godina. U međuvremenu, radio je kao mehaničar, državni službenik, metalski radnik, menadžer u izdavačkoj kući i urednik u novinama, sve do 1975. godine, kada se potpuno okrenuo pisanju, objavljujući 1976. „Priručnik o slikanju i pisanju“. Od tada pa sve do 1982. je pisao drame, poeziju, eseje i novinske kolumne, kada mu je djelo „Baltazar i Belmunda“ donijelo međunarodnu slavu i priznanja. Najuspješnija djela napisao je u svojim šezdesetim, a Nobelovu nagradu je dobio 1988, kadaje imao 76 godina.

Često je predstavljan i priman kao pisac pesimista, što se možda najbolje vidi iz njegova dva djela - „Sljepilo“ i „Zapis o pronicljivosti“, o moralnom bankrotstvu demokratije. Da li je takav i u pogledu budućnosti svijeta? “Svijetu ne nedostaju pokreti koji proklamuju da je bolji svijet moguć, ali ako ih ne koordiniramo u jedan organizovani međunarodni pokret, kapitalizam će nastaviti da se smije svim tim organizacijama, koje mu zapravo ne nanose štetu. Problem je u tome što desnici ne treba nikakva ideja da bi vladala, ali ljevica ne može da vlada bez ideje”.

Saramago se od 1955. do 1981. bavio novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijim savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke „Moguće pjesme“ 1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slijede brojne njegove zbirke pjesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznačajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: „Vjerovatno radost“ (pjesme), „Priče s ovog i s onog svijeta“, „Putnička torba“ (priče), „Godina 1993“ (poema), „Bilješke“ (politički članci), „Gledišta iznesena u DL“ (političke polemike protiv diktature), „Kvaziobjekat“ (zbirka priča), „Putovanje kroz Portugaliju“ i romani „Priručnik slikarstva i kaligrafije“, „Samonikli“, „Sedam Sunaca i sedam Luna“, „Godina smrti Rikarda Reiša“, „Kameni splav“, „Povijest o opsadi Lisabona“, „Jevanđelje po Isusu Hristu“, „Sljepilo“, „Sva imena“, „Pećina“, „Udvojeni čovjek“, „Esej o vidovitosti“, „Smrt i njeni hirovi“ i „Kain“. Napisao je i drame „Noć“, „Šta da radim sa ovom knjigom?“, „Drugi život Franje Asiškog“ i „In Nomine Dei“.

Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovjetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“

( Vujica Ognjenović )