Naše (ne)mogućnosti

Posljednjih par nedjelja mogli smo uživati u jednoj medijskoj predstavi. Prepucavali su se dva prvaka nacionalnog identiteta, Živko A. i Adnan Č. Tema je: “Ko je kriv za sunovrat (nacionalnog identiteta)?“. Mnogi su očekivali da pukne prvo DPS, ali izgleda da je puklo međ nacionalnim štitonošama.

Polemika koju je započeo Čirgić u zdravom društvu bila bi važna, zasigurno bi se nastavila, jer on postavlja pitanje “Đe zapelo?“. Ali činjenica da Živko sve osim svog gospodara gleda sa visine, učinila je da se on ignorantski postavi i prema Čirgićevoj zamisli o polemici, te gospodin savjetnik nije odgovorio direktno, nego kroz intervju. Tako to rade savjetnici koji sami sebe savjetuju. Dakle, nema polemike o nacionalnom identitetu, samo sporadične pljuvačine, kao u lošim “Ko je ubica?“ serijama. Nacionalni identitet je leš koji leži u lokvi krvi na skupom tepihu u Vili Gorica, a ukućani se prepiru ko je kriv, ko je ubica, ko ćuti, ko je sumnjiv a ko će da vodi slučaj. Ako tu wanna be polemiku pokušamo da definišemo, ako iskočimo iz treš-krimi žanra, jedino može da se nalijepi etiketa burleske.

Razlika između visoke i niske burleske se može primijeniti na naša dva glavna lika. Adnan Č. je prikaz niske burleske, jer on nacionalni identitet kao uzvišenu temu slika niskim stilom, dok Živko A. je u svojoj uobraženosti tipičan primjer visoke burleske. On je ekspert da kitnjastim i uzvišenim stilom govori o kakvim banalnostima i nebitnosti prikazuje kao nešto važno.

Cijelu Crnu Goru, kao i vaskoliki parlament, uzdrmala je Danica Crnogorčević sa par pjesama. Dok Živko i Adnan upiru prstom jedni u druge, bolje da su se bacili na analizu opusa Danice Crnogorčević, da i oni napišu nešto slično ili makar da obezbijede fond Miju da on nešto patriotski sklepa na brzinu. Danica je tim ritmički jednostavnim pjesmama oduvala sve stubove nacionalnog identiteta koji su gradili Milovi neimari. Broj pregleda Daničinih pjesama na YouTubeu govori mnogo toga o (ne)sposobnosti štitonoša.

Zasigurno bi bilo pametnije da su umjesto stotine bljutavih ulta-patriotskih pjesama koje se bjesomučno forsiraju na RTCG i proizvode kontraefekat, ponudili Danici da im kao ghostwriter nešto napiše i komponuje. Bolje bi prošli. Ali nema vizije, zato nema ni identiteta, ima samo visokih plaća.

Nacionalni identitet je proizvod, baš kao pjesma, keks, sok, pivo ili cigarete. Da je Vlada bila pametna, a pokazalo se da nije, angažovali bi neku advertising agenciju da se pozabavi kreiranjem kampanje i daljim plasiranjem narodu kroz razne kanale. Mogli su za 15 godina narod da ubijede da su došli s Atlantite ili da je Troja negdje između Botuna i Zlatice. Ne bi došli u poziciju da se dekan i savjetnik prepucavaju i međusobno okrivljuju. Na kraju, uvijek je najlakše okriviti snagu tuđe propagande, a sebe oprati smišljajući izgovore.

Živko A. je to ovako uobličio: “Uradili smo u ovih petnaest godina tačno onoliko koliko su bile naše mogućnosti.“.

Sve tačno! Oj-ha!

( Đuro Radosavović )