Ljudi sa Marmare

Dolazak na Halkidiki autobusom u aranžmanu neke srpske agencije izgleda decenijama isto: u ranim jutarnjim satima točkovi kofera novopridošlih turista rolaju po asfaltu i bude mještane i turiste iz prethodne smjene koji će taj dan otputovati kući. Obično prethodni stanari napuštaju apartmane u devet, ostavljajući svoj prtljag u dvorištu „smještajne jedinice“. Iz nekog razloga grčke kuće sa nizom jednostavnih apartmančića uporno se nazivaju „vila“ - a taj su naziv prvobitno nosile samo kuće za odmor starorimske više klase. Najmanji broj današnjih grčkih “vila” ima luksuzni oreol.

Novopridošli turisti takođe smjeste svoj prtljag negdje u okviru „vile“ i razmile se po mjestu u potrazi za prvom kafom ili plažom. Ako imaju sreće u očišćenu sobu će ući za dva sata, ako nemaju - tek za četiri ili pet sati.

To je prilika da se uspostavi berza informacija. Turisti koji taj dan putuju kući imaju vremena do kasnog popodneva, kada oporavljeni vozač smije ponovo sjesti za volan. I oni se razmile po plažama ili hitaju da obave posljednju kupovinu. Strpljivo odgovaraju na pitanja novopečenih turista o vremenu, najboljem girosu i cijenama ovoga ili onoga.

Drukčija godina

Ovaj put nije bilo takvog dolaska. Autobus nas je istovario na početku Sitonije, srednjeg „prsta“. Tu je našu grupicu preuzeo grčki vozač kombija, a većina putnika u autobusa na sprat je već bila u pokretu - dalje, prema Kasandri, najjeftinijem i najpopularnijem „kraku“.

Kada smo ulazili u Neos Marmaras pokušavali smo da prepoznamo ovu ulicu ili onaj kafe - tu smo 2018. proveli petnaestak dana. Pred „vilom“, uredno renoviranom zgradom sa lijepom kapijom, nadomak plaže Paradisos, dočekao nas je agent Zoran. Na našu radost rekao je da možemo odmah u sobu broj 8 jer - prethodne smjene nije bilo. I zaista, skoro sve žaluzine na prozorima bile su spuštene. Bili smo sami u zgradi sa desetak apartmana.

Šta reći o tom prvom jutru? Radost je nadvladavala čuđenje. Konačno je pred nama plaža, pješčana, onakva kakva nam je globalnom zarazom dugo bila zabranjena. S druge strane, na cijeloj plaži tog junskog jutra jedva da smo vidjeli ljude. I tu su počela nehotična poređenja sa krajem maja 2018: tada, u „predsezoni“ plaža je bila puna. Ukoliko ne spadaš u ranoranioce, ležaljke u prvom redu nisi mogao da nađeš. A sada, na poprilično dugačkoj pustoj plaži, samo su dva ili tri kafea iznijela suncobrane i ležaljke.

Bezljudne plaže

Popili smo lošu kafu u kafeu italijanskog imena, koji je kao protivuslugu nudio suncobran i dvije ležaljke. To nas je koštalo šest eura. Konobar nas je obavijestio da kafe nema internet konekciju. Nije bilo važno. Ležali smo na suncu, nikog da se ispriječi između nas i prozirne, beskrajne vode koja šapuće talasima. Ostrvo Kelyfos - Kornjača - jedino ostrvo Toronskog zaliva udaljeno pet kilometra, odmara nam se u oku. Obalnom ulicom koja je odmah iza uske plaže, rijetko prolaze automobili. Iza nas je parkiran transporter sa velikim natpisom PAOK, tek da se zna čija je ovo teritorija.

Popodne smo odlučili da odemo u centar, udaljen od smještaja petnaest do dvadeset minuta laganog hoda. Naravno, uzbrdo, pa nizbrdo, jer je Neos Marmaras je sazdan od ulica koji poput tobogana poniru ka uvalama da bi se opet popele preko sljedeće kosine i spustile se do nove uvale.

Prva uvala je ujedno i prvi od nekoliko centara ovog grada. Tamo zatičemo tavernu u kojoj smo prije tri godine proveli posljednje veče na moru. Njena bašta je na maloj plaži, karirani stolnjaci, cvijeće. Samo što si tada morao da rezervišeš dan unaprijed, a sada bi gazda bio srećan da svratiš u bilo koje doba dana. Potom opet uspon obalom do lijepe Crkve Arhanđela Mihaela, poslije koje slijedi ponovno spuštanje u drugi centar. I naposljetku ponovo uzbrdica pa nizbrdica do gradskog stadiona i Gradske plaže - dijela grada gdje smo bili prošli put smješteni. Ova prazna plaža nam izgleda još čudnije, jer je gužva na njoj u vrijeme masovnog turizma bila daleko veća.

Novi asfalt, nove brige

Šetajući pola juna po gradu od jedva četiri hiljade duša shvatili smo da su naselja u bregovitom dijelu dobila novi asfalt, a put uz plažu Paradisos je dobio novi trotoar. Lokalne vlasti makar nisu gubile vrijeme, pa su iskoristile retku priliku da doteraju gradske ulice bez saobraćajne gužve.

Sa žaljenjem konstatujemo da neki ugostitelji i hotelijeri nisu ekonomski preživjeli pandemiju. Ne radi ni jedna od najljepših hotelskih bašta u mjestu - Dire Cafe & Bistro - odmah ispod crkve. I hotel je zatvoren.

Nisu rijetke ni manje radnje sa izlozima iznutra prelijepljenim novinama. A oni koji su ekonomski preživjeli kao da su bili iznenađeni početkom sezone. Sporo su se budili iz nametnute pasivnosti, kao da ni sami nisu vjerovali da će neki ljudi doći na njihovu obalu. Zatekli smo ih dok farbaju ograde apartmana, majstorišu oko renoviranih radnji koje će jednom biti otvorene. Mnoge ambiciozno zamišljene građevine ostale su nedovršene. Kao lobanje sa praznim očnim dupljama - prozorima - čekaju bolja vremena.

U buticima su se prodavačice dosađivale prčkajući po svojim mobilnim telefonima. Na terasama dominira grčki - što je bilo nezamislivo za sezone prije pandemije.

Kvalitet protiv letargije

Ali neke stvari su nas obradovale svojom žilavošću. Vjerovatno najbolja taverna u mjestu - Dimitris - smeštena iza Paradisosa, radila je, pa makar samo za nas, prvih dana juna. Čarobnjak u kuhinji, Makedonac, svakodnevno je izbacivao u vitrinu ponudu od pet-šest dobrih jela koja su imala grčki karakter oplemenjen makedonskom rukom. Dimitris nudi i čarobno maslinovo ulje iz sopstvenih maslinjaka - pet eura po litru.

Isto tako, taverna Paradaisos na samoj plaži ostala je vjerna sebi. I vino i riba su vrhunski, a pogled iz bašte na more u koje tone sunce prevazilazi svaku kičerastu razglednicu.

Kada su drugog vikenda juna počeli stizati izletnici iz solunske regije, a nešto kasnije i prvi Rusi, Srbi, Njemci, terase taverni su se polako punile, a mi smo, kao njihovi fanovi uglavnom uzalud navijali za brže omasovljenje.

Prekoputa taverne Dimitris ustoličio se novi Lidl i to je, naravno, doprinijelo ugodnijoj svakodnevici na odmoru. Grčki dio proizvoda je zanimljiv i cijene svakako povoljnije nego kod grčke konkurencije. Na mjestu bivše grčke samoposluge, ovo dvospratno zdanje ima jedinstven parking u Evropi - cijelom dužinom sa obje strane pokriven je ceradnim nadstrešnicama. Omiljene članovi ljudske porodice - automobili - ovako su zaštićeni od vrućine. Doduše, parking je na drugoj strani relativno prometne ulice.

Šteta je jedino što radnice u ovoj njemačkoj samoposluzi evropskog glasa imaju donekle rustikalno shvatanje posla - glasne su, aljkave sa kutijama između rafova i ne baš pretjerano ljubazne.

Trag “Maloazijske katastrofe”

Na plaži čitam o istoriji mjesta. Ono je produkt grčke nacionalne katastrofe od prije 99 godina.

Početkom grčko-turskog rata - koji se rasplamsao nakon Prvog svjetskog rata - Grci su najprije došli do Istanbula i ušli u Izmir, a onda su se vojno zaglavili u Anadoliji i pretrpjeli težak poraz od Ataturkove vojske. U švajcarskoj Luzani je 1923. potpisan Sporazum o razmjeni stanovništva. Dogovoreno “etničko čišćenje” je uslijedilo nakon niza uzajamnih ratnih zvjerstava nad pripadnicima vjerskih manjina. Tako je sa Istočnog Sredozemlja i sa obale Crnog Mora protjerano 1,25 miliona pravoslavnih hrišćana, a sa teritorije pod grčkom kontrolom 500.000 muslimana. Nije bilo bitno koji jezik govoriš, već kojem se bogu moliš. Na kraju tog procesa, u novoj Grčkoj svaki četvrti čovjek bio je izbjeglica.

Makedonska regija i egejska ostrva ostali su bez muslimanskog življa - sjetimo se da je i sam Kemal Ataturk rođen u Solunu - a na taj prostor, pa tako i na Sitoniju, naselio se veliki broj grčkih maloazijskih izbjeglica. Neos Marmaras nije postojao kao grčka varoš sve do “Maloazijske katastrofe” kako su poraz u grčko-turskom ratu nazvali Grci. Stoga ne treba da čudi izostanak starijih slojeva arhitekture - posljednje naselje u okolini ugasilo se još u antička vremena kada su se za ovo područje tukli Atina i Sparta.

Ljudi s ostrva Marmara

Stara domovina osnivača Neos Marmarasa je bila čuvena širom antičkog svijeta - ostrvo Marmara u Mramornom moru koje se proteže između Bosfora i Dardanela je davalo najbolji mermer. Žrtvenik Zevsovog hrama iz Pergama, koji se rekonstruisan može vidjeti u berlinskom Pergamskom muzeju, sagrađen je od mermera sa ovog ostrva. Inače, ostrvo Marmara je još u ranovizantijska vremena bilo poznato i kao odmaralište carigradske aristokratije - i sam car Justinijan I je na tom ostrvu imao palatu.

Grci protjerani sa ostrva Marmara prije skoro jednog vijeka, novi zavičaj nalaze na zapadnom, obalnom podnožju brda Itamos koje je visoko 800 metara. Tu, na Sitoniji, osnivaju Neos Marmaras - Novu Marmaru. Pomislim na to da su preci ljudi koji mi kuvaju kafu dok se glasno dovikuju ili još glasnije telefoniraju, svojim rukama prije dva milenijuma obrađivali mramorne blokove za najčuvenija starogrčka svetilišta.

Sitonijska melanholija

U grčkoj istoriji stvaranje kolonija nije nova pojava. Cijeli Halkidiki je dobio naziv po antičkom doseljavanju kolonista iz grada Halkida, na ostrvu Evbeja, sjeverno od Atine. Ali rijetko je ta kolonizacija bila plod istorijske drame ovakvih razmjera.

Žal za starim zavičajem je prožeo muzički stil Rebetiko koji je sinteza grčkog i osmanskog nasljeđa - grčki fado. Ta muzika, nekada izraz sirotinjskog bola iz solunskih predgrađa, pjesma neprilagođenih boema, robijaša i izbjeglica, s vremenom je postala nacionalno blago. U njoj su tragovi osjećanja svijeta jednog tragičnog grčkog rukavca koji se nakon skoro tri hiljade godina na maloazijskom prostoru sveo na ostatke ostataka. Šteta što nijedna taverna ne umije da uvrsti takvu svirku u svoj program, mada je muzika na otvorenom u Grčkoj dozvoljena od 12. juna.

Možda u maloazijskom porijeklu ovdašnjih Grka treba tražiti razlog za daleko najbolje pite koje se mogu pojesti u Grčkoj. Pekare koje su opstale to potvrđuju - kombinacija sira i spanaća, ili mesa i luka su po kvalitetu ozbiljna konkurencija najboljim sarajevskim i niškim proizvodima.

Postpandemijski umor grčkog turizma

Kada od Gradske plaže kod stadiona prošetate dva kilometra na jug, naići ćete na Porto Karas, čuveno ekskluzivno ljetovalište, koje sačinjava betonski kompleks sa pet zvjezdica. Kako kažu mještani, hotel ima novog gazdu koji će ga preurediti u još elitnije mjesto. U prilog mu ide i tradicija. Upravo tu je na samitu Evropske unije 2003. predstavljen prvi nacrt Evropskog ustava. Tako Neos Marmaras u svojoj prošlosti spaja dvije daleke tačke - jedno ostrvo iza Dardanela i Brisel. Uprkos takvoj prošlosti, pandemija je ovo mjesto ponovo usporila na ritam primorske palanke.

Ono što je već sada izvjesno - Grčka se sporo budi iz pandemijske hibernacije. Povećanje cijena nije praćeno poboljšanjem usluga. U klubu Fratelli na gradskoj plaži kapućino će vas koštati četiri eura, mada je u cjenovniku tri i po. Slično je sa restoranom brze hrane Alcano, gdje su prodavali najbolji giros u gradu. Ovaj put je njihov giros bio u najboljem slučaju osrednji. A restoran kod stadiona, čija bašta je 2018. bila puna, ovaj put u praznom lokalu nudi “meni za Srbe” koji obećava salatu od rukole i ekskluzivnu vrstu ribe. Na sto stiže salata od bajatog zeleniša i druga vrsta ribe koju kao da su roštiljali švajs aparatom. U jednoj taverni uz obalu u centru ostariji konobar ne krije negodovanje kada naručujemo "samo" girice, masline i vino. To su tek nasumični primjeri.

“Fabrička podešavanja”

Vikendom ljudi iz solunske regije dolaze sa čoporom djece i svi pričaju uglas, u kafeu, na plaži, na ulici. Ranije smo mislili da su Grci prosječno uljudniji od nas, ostalih Balkanaca, često glasnih, bahatih i kočopernih. Možda zbog broja srpskih turista i njihovih decibela ranije nismo stigli da uočimo Grke koji su namrgođeni i neljubazni. Ali sada, u polupraznoj varoši, lako je primijetiti svakoga ko usred dana mokri naspram turističkih pansiona uz plažu ili se preko vaše glave dovikuje sa komšijom. Dobro se čuju svi koji lumpuju do sitnih sati i urlaju na putu kući. Pandemija je u Neos Marmarasu očigledno mnoge vratila na “fabrička podešavanja”.

To pokazuje koliko je teško podići nivo turističke kulture, a koliko ga je lako srozati. Sreća te su taverne Dimitris i Paradisos ili Hotel Areti, sa najpoštenijim kapućinom na plaži, zadržali onu šarmantnu mješavinu profesionalne usluge i srdačnosti po kojem pamtimo bolje dane na grčkoj obali.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )