Dva brodska dnevnika

Jovana Hristića upoznao sam, potkraj 70-ih u redakciji Nolita, Terazije... kod urednika Miloša Stambolića. U časopisu Književnost objavio sam tekst o romanu jednog našeg poznatog pisca, ne baš nježan tekst: Sitne duše, sitne posle rade. Pa još jedan, još jedan, još nježniji. I Stambolić, glavni urednik Nolita, pomislio je da imam gotov rukopis u fioci, pa da mi objavi knjigu. A ja sam mislio na Adu, na fudbal, na Nabokova, Druge obale, na Dubrovkinju i Dubrovnik. I vidio je urednik uličara zalutalog u literaturu, ali je rekao S. Simonoviću da mi šalju sve knjige što Nolit objavi. I poljoprivrednu literaturu. Ulazi Jovan Hristić, osmjehnut, i pita me gdje sam našao rečenicu Bernarda Berensona: Čim se odvojimo od konkretnog, teško ćemo moći da izbegnemo krasnorečivost i praznoslovlje. - U vašoj knjizi Oblici moderne književnosti. Hristić se lako nasmiješio, otvorio mi vrata, otmenijeg, književnog života u Beogradu. Upoznao sam Hristića još, još ranije. Bio sam na zimskom raspustu u Beogradu u januaru 1965. Dva moja starija brata živjela su na Dorćolu. Vojin u Siminoj, Jagoš u Skender Begovoj. Došao sam da vidim 2000. koš Radivoja Koraća, u dresu reprezentacije Jugoslavije. Igram lopte u dvorištu škole Janko Veselinović, sankanje u Kapetan Mišinoj, Rio Bravo u 20. oktobru, a uveče... Jagoš je gostovao u kući pored kafane Manjež, a ja sam na poklon kartu ušao na premijeru drame Jovana Hristića Savanarola i njegovi prijatelji, Jugoslovensko dramsko pozorište. Nije predstava baš bila u mom sluhu (hm, kakvo je moje pozorišno iskustvo...) i lecnem se kad čujem jednu repliku Domenika, ljekara koga je igrao Mihailo Pljaka Kostić: Izgleda tako lako i lepo umreti na latinskom... a ja ne znam taj jezik.

Korać, Žućko (njegovo društvo od podne stajalo je ispod Velikog sata u Knez Mihailovoj i ćaskalo) postigao je svoj 2000. koš, preciznije 2001. Bilo je prošlo dva minuta i 15 sekundi, Jugoslavija je pobijedila Francusku 85:76, na Sajmištu.

Čitajući eseje Jovana Hristića (Pozorište 1, 2, Pozorišni referati 1, 2, 3, 4, knjigu ogleda O tragediji, izvrsnu knjigu o Čehovu) i gledajući kako taj, rođeni aristokrat ulazi u pozorište, najviše sam naučio o kazalištu. Njegov plav, antički osmijeh, još lebdi nad ovim gradom: Osmehnute priče još mogu da pričaju samo lekari/kada kažu bolesnicima da je smrt daleko/a ona čeka u hodniku.

Upoznao sam Hristića... u Nolitu je 1966. objavljen roman Pod vulkanom koji je napisao Malkolm Lauri. U prevodu Branka Vućićevića, sa predgovorom Jovana Hristića. Taj čudesni roman o pijanstvu, o samouništenju Konzula u nekoj zemlji Latinske Amerike, taj roman o ljubavi, o žalcu fašizma, važna je knjiga moje mladosti. U maju te 1966, Partizan je izgubio u finalu Kupa šampiona i ja sam čitajući Pod vulkanom jedva spasao glavu. E, da sam ja igrao to finale, Vladica Kovačević igrao je sa visokom temperaturom, Partizan bi pobijedio. Igrao sam Konzula prije nego što je to učinio Albert Fini. Žaklin Bize još je bila mlada... Kako je čisto, kako je otmjeno bazati gradom dok se budi, bos i pijan, u bijelom odijelu. Ne, ne, ipak beli sako, plava košulja i farmerke. Malkolm Lauri, kao Rajanova kći, kao irski talas: Munja sevnu niz nebo i Konzul posrćući za časak pogleda nad sobom obris Popokatepetla zakićenog smaragdnim snegom... Konzul je u prvi mah osetio čudno olakšanje. Sad shvati da je pogođen. Pade na koleno, zatim zastenjavši licem u travu. Hriste, ovo je neka prljava smrt.

U Hristićevoj drami Čiste ruke ima jedan dječak, siguran sam da je taj dječak J. H., godina je 1939. Imam dvije fotografije: petogodišnji dječak u bijelom mornarskom odijelu, sa kapom kao barkom, i druga - dječak za stolom čita Veliki pomorski atlas (ove fotografije dala mi je gospođa Glišić): U gradu je strašna vrućina,/voleo bih da padne malo kiše/pa da puštam brodove. Taj dječak će odrasti, i napisaće nekoliko eseja o Mediteranu, koji mogu ući u najstrožiju antologiju o Homerovom moru: Sveti Donat, O smrti mornara, Mojra i Mojre, Čemu putovati, Noćni život Sredozemlja, Zapis s Lastova, Odisej pomorac, Po Grčkoj s Pausanijom i Čovek Sredozemlja, o jednom ljetu: iza zatvorenih škura, bude, gotovo uvek dječak... staklasta pogleda čiji udovi grčevito i haotično poigravaju... Ali svako od te djece, u jedno ljeto izraste u mladića ili djevojku božanske ljepote... U Afroditu ili Apolona. Sveta je dužnost lepih da ne kriju svoju lepotu... I zato se samo na Sredozemlju mogla roditi apsolutna lepota, zato što je nema i zato što traje jedan tren. I zato što traje jedan tren ne ostaje još ništa drugo do da bude apsolutna.

Još čujem Hristića kako govori ovaj esej, u kasnu avgustovsku noć, na pjaceti između katoličke i pravoslavne crkve u drevnoj Budvi. Te noći, Hristić je dobio nagradu Stjepan Mitrov Ljubiša, i sjetili smo se jednog odeljka iz Hiperborejaca Miloša Crnjanskog. Publika je, u starom italijanskom pozorištu tražila da se na poklon pojave i ubijeni na sceni, čulo se: I morti, i morti!

Ko nije imao jedno kraljevsko ljeto taj bolje da nije ni živio. Ludilo je želja da se to ljeto ponovi.

Samo more ne čeka smrt. Bio je početak ljeta i Hristić mi je u redakciji Književnih novina (onih KN) pripovedjao kako je ranih 50-ih, igrao vaterpolo, kupatilo u bazen u Dušanovoj ulici, govorio o braći Matošić iz Hajduka... Govorio o Severinu Bijeliću, hrabrom i naopakom Zeki, partizanu u najboljem filmu Živojina Pavlovića Zaseda. A ja ću sa lakim stidom, kako volim, Tri pjesni ljuvene, opet Mediteran: Kapi kiše na tek ozelenelom lišću,/Pena na talasima što dolaze sa pučine,/Koža suha od vetra u granama borova,/Dodir grudi na kamenu toplom od podnevnog sunca,/Usne slane od mora smirenog u predvečerje,/Reci, dušo moja, zar ti to nije dovoljno/za čitav jedan život, za čitav jedan život?

Jovan Hristić nije bio u članstvu Srpske akademije nauka i umetnosti. Na sramotu SANU. On je bio član mediteransko-beogradske akademije: Vladislav Petković Dis, Milutin Bojić... Ivan V. Lalić, Borislav Radović...

Teško je na tragu Jovana Hristića učiniti još jedan mediteranski krug. Uspio je u tome Mijo Raičević u pesmi Brodski (dnevnik). Prije jedne od protesnih večeri u Udruženju književnika Srbije 1996/97, još je bio poneki proplamsaj otpora u Francuskoj 7, Vava Hristić rekao mi je da mu se dojmio veseo komentar M. Raičevića na njegovu pjesmu Brodski dnevnik.

I na kraju Brodski (dnevnik) Miodraga Raičevića:

Treba prvo prepoznati sebe

pa se onda zavoleti

Krenem pre zore još topao od poljubaca,

dovatim se konopaca i počnem polako da ih

odmotavam: rkekoke, rkekoke, rkekoke, rkekoke...

Znao sam da se to neće svideti momcima, ali –

koliko noćas sedećemo u potpalublju

i piti – RUM!

“Žene nisu nikad tako lepe kao u sećanju,

gospodo! Ova poslednja malo se čula ispod pazuha.

Zato i postoji – RUM!”

Ne pitaj šta me dovelo ovamo. Nikako želja

da naučim da sisam veslo. Svaki put kad sam se

otiskivao na more vraćao sam se pogureniji:

Sidro u srcu vuklo me je naniže.

Poslušavši savet jednog koji se nikad nije

vratio, popeo sam se na ogradu, stisnuo nos

sa dva prsta i skočio. Leteći dole shvatio sam

da za promenu mišljenja treba za dupe imati čvrst

oslonac.

Kad sam se probudio seo sam na krevet i zaplakao.

Od sreće.

( Božo Koprivica )