Čast pisanja i privilegija samoće

Neslučajni Zapad

Balkanskoj istoriografiji treba strukturna preustrojba, reformed soul, štono rekao metafizički pjesnik, ali, avaj, ta reforma ne postiže se privatizacijom. Nema tendera za reformu ideja. Opljačkani su svi tenderi i preostaju samo neraspisani tenderi za ideje.

Novo vrijeme nakon radikalnih režimskih promjena (tamo gdje su se odista desile u IE) ne traži istoriografiju, nje imamo preko glave, istoriografije nam je pun trbuh, i svako malo nas tjera u krug vlastite hiperprodukcije. Nova kušnja ište nešto više: istoriozofiju!

Pisac-disident u IE nije više želio da bude „slučajno zapadni čovjek“ (accidentally occidental man). Poželio je da bude onaj kom nije dovoljan šarm javne scene i demokratija kao univerzum statistike. Da se bori i otkriva nove horizonte. Novom čovjeku IE treba iskorak.

„On je svoju misiju vidio više u odbrani čovjeka od represije jednog sistema nego u smišljanju drugog, boljeg sistema“ (vidi Vaclav Havel: An Anatomy of Retisence, Cross Curents, 1986, detaljnije 1 - 23).

Disidentski pisac iz IE razumio je prostor svog rođenja i svoje sudbine kao zapadni i progovorio jezikom zapadnjačkog duha, a da toga, možda, do kraja ni svjestan nije bio. Ja ne smatram, da budem jasan, kulturnu pripadnost IE zapadnjačkoj orbiti kao nešto nesporno. Naprotiv, to jeste upitno sa nekih stanovišta, ali da istočnoevropski pisac, danas, može progovoriti jezikom zapadnjačkog senzibiliteta - u to ne sumnjam. Ne što može, nego mora.

Fakat da su disidenti mislili u kategorijama zapadnjačkih amibicija i stavova donio je stanovit rezultat: osvajanje slobode misli, i više od toga, slobode života u zemljama istočnog bloka, pa čak i opet nešto više: približavanje IE zapadnjačkoj kulturi.

Ima nas koji ovo drugo smatramo ne manje značajnim iskorakom.

Bez pardona

Kratko i jasno: ono što je disident kazao u doba diktature u IE bilo je kazano dijalektikom mišljenja zapadnjačkog uma, egzaktno, tekstualno, iskreno, jasno i snažno bez pardona. Čudna je zvjerka duh dok ore brazdu po tlu istorije. Tada mu niko ne može ništa.

Istok Evrope osjetio je potrebu za kriticizmom, tu klasičnu, da ne kažem zapadnjačku, nego, preciznije, grčko-rimsku potrebu i poriv. Porebu za grčko-rimskom hemijom. Izbor je pao na usta pisaca i filozofa. Domovina kritičkog duha - kritičkog u jednom jedinom mogućem smislu: onaj duh koji donosi kritiku (kao što je i pisac duh koji živi i umire sa pisanjem) - zove se Zapad.

Zapadna misao je prva i, dosad jedina, još prije pola stoljeća, u jeku disidentskog pokreta u IE odbacila usluge pravolinijske (pozitivističke) istorije, gomilanje pojmova bez pokrića, epske kobile koju ovdje jašu kako se kome snilo. Demistifikovala lokalne mitove. Stvorila pretpostavke za obnovu renesansnog (polihistoričnog) pisma.

„Ona donosi podsvijest o tome“, kaže John Bolton, „dokle je Novi istoricizam inspirisan drugim naukama - antropologijom, istorijom, kulturnom istorijom i drugim disciplinama“ (vidi J. Bolton: New Historicism, 2007, 9).

Dobro mi je poznata ova situacija, jer sam ovih godina podnio transfer blama od kolone iz suprotnog pravca: koliko njih, dokonih goniča općinsko-doušničke pasmine, otadžbinskih lezilebovića, javno me šikanira sa prizvukom „vizantijski nacionalista“, a zašto?

Samo zato što sam u jednom razgovoru za Monitor kazao, citirao ruskog bizantologa Sergeja Averinceva: “ja sam vizantijski nacionalista i mediteranski fundamentalista“, hoteći time da kažem ono što sam i rekao - nikakav nacionalista, već kosmopolita. U jednom carstvu (Vizantija) nema, ne može biti nacionalizma. Nisam nikakav fundamentalista, na Mediteranu nema, ne može biti fundamentalizma. Ima kosmopolitizma.

Podsjećam na jedan njeguško-cetinjski vic: neokomunisti su imali besplatno školovanje - ali džaba, džaba!

Iskorak

Jedno je biti umjetnik koncepcije, a nešto sasvim drugo umjetnik situacije. Umjetnika situacije imaš koliko ti drago. Umjetnik koncepcije, pogotovo pisac koncepcije i opservacije, rijetka je zvjerka.

Moja knjiga “Robe Ezope”, iako za neposredni povod ima hajku poslije Trinaestojulske nagrade, govori o ne maloj razlici između takve, sramne situacije kada ti stotina lezilebovića i gotovana skoči za vrat, s jedne strane i stvaralačke koncepcije rođene u samoći i samoodbrani (disidentski pokret) sa druge.

„Kod disidenata-zapadnjaka zapažala se jedna dobra crta“, kaže V. I. Novodvorska, disidentkinja, po ocu Jevrejka a po majci iz ruskog plemstva: „oni su bili inteligentni, trpeljivi, nisu tražili žrtvu ni od koga (žrtvovali su samo sebe) i znali su da praštaju“ (vidi detaljnije I. Novodvorska: Pjesnici i carevi, Moskva, 2009).

Scena kao kod Dostojevskog: inomisleći pijedinac prima teret svoje „ideje“, kakav prevrat!

Konformistu, koji se orijentiše prema ličnim porivima, možete zamisliti naspram ove, uistinu dostojevskijevske slike disidenta i dobićete, najzad, povodljivog, nesigurnog “mešetara situacije“, prepoznatljivog po zavičajnim manirima i etnografskoj nervozi. Svima mojima oponentima zajedničko je to što su etnografski nervozni. Etnografija nagriza i troši one koji su prepuni nje - iskompleksirani, slabovidi u kosmopolitskom smislu.

Kamen ideja

Disidentsvo je bila privatna odiseja. Čast pisanja u paklu straha i represije. Privilegija samoće.

Disidenti nisu bili nikakvi izdajnici. Put njihov, od romantičnog zanosa do profesije, bio je dug, no prije svega častan. Može li neko navesti časniji književni pokret u novijoj istoriji od disidentskog, da čujem? Bili su to patriote koji su se distancirali od grupa djelujućih sa antiruskih, antipoljskih, antirumunskih i drugih anti-nacionalnih pozicija u IE. Njih je pokretao vjetar koji duva u napredak domovine i tome su posvetili svoje živote. Nešto tako ozbiljno kao projekat reforme ideja ne rađa se u duši etnički neurotičnog ćifte.

Ideje nisu etnografske niti folklorne, ideje su humanističke.

Bio je to težak udarac za čovjeka, ekskomunikacija, jer neko, sa iskustvom stvaralaštva u kriznim okolnostima, između dva žrvnja, zna šta znači ne iščeznuti, ne nestati (pa i kad se čini da tlo tone pod nogama), nego, naprotiv, utanjati sve dublje u sudbinu, osjećati da te vuče kamen istorije ideja stalno, i da ga niko neće skinuti sa tvog vrata.

Pisci i borci, o kojima je ovdje riječ, bili su fizički na jednom a mentalno na drugom kraju ionako podvojene Evrope. Pripadali su centru jednog uistinu svjetskog pokreta sa idejnim vrtlogom na Zapadu, i vukli svoje zemlje zapadnoj kulturi, ne odričući se, nipošto, posebnosti i topline rodne grude. Onaj ko zasijeca brazde po tlu istorije zauzet je, on nema vremena, pogotovo ne za etnografsku neurozu i za izmišljanje istorije, jezika i crkve. Istinskog umjetnika ne može tako lako povući istorija savremene gluposti.

Bitan je iskorak. Iskorak je prava hrana, ostalo je žvakanje. Disidenti su se hranili i kad su gladovali.

Anegdota o krastavcima

Vaclava Havela sam upoznao - ako je to prava riječ - u poznu jesen 1983.g. u Vinogradskom pozorištu, gdje sam gurao kulise i ribao scenu. Društvo mi je činio František Nejedly, drug sa prve godine studija strogrčkog, na Karlovom univerzitu, i bili smo se izvještili da prije pada zavjese u komadu „Ričard Treći“, kog je igrao Miloš Kopecky, dok se još prolama pljesak ansamblu - a Kopeckom se pljeskalo deset minuta - šmugnemo prvi niza stepenice u Klub i drmnemo pivo.

Moram najprije priznati jednu stvar: ja u životu nisam vidio glumčinu kao Miloš Kopecky. Gledao sam kasnije kako se na daskama Taganjke drži jedan Inokentij Smoktunovski, gledao sam Fabijana Šovagovića, Ljubu Tadića, vidio sam kako igra Al Pacino, Šajlok u “Mletačkom trgovcu”, pred 10.000 gledalaca, u Grand Parku na Menhetnu - sve su to velike žiške, nije biti lako veliki kao ti ljudi, ali onaj šizmatički refleks Miloša Kopeckog nikad mi se nije vratio u grudi. (Seniorni jugolovenski gledalac pamti ga po TV-seriji „Bolnica na kraju grada“, drugi, opet, po filmu „Dobri vojnik Švejk“, sa Rudolfom Hrušinskym, no taj monstrum je bio najjači na daskama: malo glumac, a više đaval, na moju dušu).

Stuštili smo se u zadimljenu dušegupku, koja je, naravski, već bila puna ko šipak, jer je Vinogradski klub važio za najotrovnije disidentsko gnijezdo ranih osamdesetih. František se latio dvije slobodne stolice, sa rutinskim upitom je li slobodno, upućenim dvojici starijih momaka, izolovanih za tim stolom kao da su okuženi, jer niko nije smio da prisjedne. Nosili su zelene “vijetnamke” i pušili “Petru” bez filtera, najodvratniju cigaretu na svijetu. Jedan je ironično dobacio:

„Ima mjesta kol’ko ‘oćete, dobri momci!“ - bio je to dramatičar Vaclav Havel, a drug do njega Jirži Dienstbier, saborac iz komunističkih zatvora, kasnije ministar spoljnih poslova Čehoslovačke i, najzad, izvjestilac UN za ljudska prava u bivšoj SFRJ. Tako smo nas dvojica, nadneseni nad dvije krigle piva, dočuli ulomke njihova čavrljanja:

„Šta radiš na dači, u Lanima, Vašek“ - svakom Vaclavu u Češkoj tepaju Vašek - „pošto ti je oni tvoji pjanci i žderači useru vikendom ko svinjac?“

„Nećeš vjerovati, Jirko“ - svaki Jirži u Češkoj nosi nadimak Jirka - „ja do rane zore ribam povraćke i govna, a najteže mi padaju prsle tegle od krastavaca, kad smetlam onu srču, pregrizene švargle i ogriske od salame. Da se ja što pitam u ovoj zemlji, svi krastavci bili bi pakovani u limenkama od pet kila, pa bacis limenku u smeće i miran si, ali ja nisam takve sreće, nego metlam razbijene tegle i ogrizenu salamuru, proklinjući sudbinu što sam slab na prijatelje.“

“Ti si živi mučenik, Vašek?”

“Jesam, Jirko, Bog mi je svjedok!”

Gospodina Havela, čovjeka rijetke pristojnosti i skromnosti, vidio sam kasnije više puta, izdalje ili izbliza, na ulicama Praga, dok se rušio komunizam, premda ni te večeri, niti kasnije, nisam razmijenio sa njim ništa osim pogleda, ako ne računam onu upadicu: „Ima mjesta iha-ha, dobri momci“, kojom je počastio Františeka Nejedlog i mene, jer smo skupili hrabrosti da prisjednemo za njegov sto opkoljen doušnicima.

Ukazala se još jedna prilika mnogo godina kasnije, na proljeće 2010, u sezoni zasjedanja UN u Njujorku - češki ambasador, inače Havelov saborac, Martin Palouš (otac mu je bio glasnogovornik Karte ’77, a ja sam Martina znao iz disidentskih godina, i njegovu sam ilegalnu dramatizaciju “Don Kihota”, iz doba kad su pisci objavljivali pod tuđim imenom, koristio za svoj doktorat o Servantesu), zove i kaže:

„Dajem službenu večeru u Havelovu čast, pozvan si!“, ali se i tu izjalovilo - slavljenik se razbolio. Martin me je okrenuo sjutradan da stvar kreće loše.

Da serija nijemih pogleda mene i moje porodice, sa njim, gle ironije, bude kompletirana, supruga i mlađi sin Marko prisustvovali su nekom prijemu u Pragu, koji je dala Madeleine Albright u Havelovu čast. (Stariji sin, Vuk, oženjen iz praške umjetničke porodice Cisaržovskih, istaknutih slikara i muzičara, decenjama familijarne sa braćom Havel, Vaclavom i Ivanom, s kojima je osnovala Kartu ‘77, budući odsutan, pozivnicu je proslijedio majci i bratu).

I to je, najzad, propalo kroz tugu i nevolju, rekli su mi, jer je bolešću oboreni dramatičar, disident i državnik na prijemu ličio prije na utvaru nego na živa čovjeka. Umro je ni godinu kasnije.

( Gojko Čelebić )