Prošlost, surova i veličanstvena

Mateo Strukul je italijanski pisac istorijskih romana o dinastiji Mediči i Firenci. Po struci je pravnik evropskog ugovornog prava i to mu daje mogućnost da vješto opisuje sukobe među moćnicima tog vremena. Njegovi romani su prevedeni na preko dvadeset jezika i po njima je snimljena popularna serija. U romanu “U ime vladara“ glavni junaci su Lorenco Mediči koji sa dvadeset godina preuzima vlast nad Firencom. Razlika koja vodi do istinskog prijateljstva između Leonarda da Vinčija i Lorenca Medičija je jedan od osnovnih zapleta romana.

Obojica su inteligentni, razumiju se i u sukobu su skoro do kraja. Lorenco je mlad i razapet između potrebe za ljepotom, umjetnošću, ljubavlju i sa druge strane dužnosti da bude čovjek čvrste ruke, hrabar, surov; morao je biti bezosjećajan da bi uspio da pobijedi neprijatelje koji ga vrebaju sa svih stana, od plemićkih porodica u gradu do velikih spletki koje plete papa i ostali moćnici koji upravljaju gradovima i rado bi osvojili Firencu. Leonardo, pored ostalog izumitelj savršenog oružja za to vrijeme, je svjestan koliko će vlast promijeniti ličnost Lorenca i pokušava da mu ukaže na mogućnost miroljubivih rješenja. Lorenco je strastven vladar i savjete ne može da prihvati. To je uzrok njihovih nerazumijevanja. Oženjen je Klaričom Orsini zbog savezništva i političke podrške Rima, a voli ljepoticu Lukreciju koja je niskog plemićkog roda i nezamislivo je da sa njom ostane. Obje će biti razočarane njegovim odlukama, nedostatkom ljubavi, zanemarivanjem. Pisac je sklon da bude pristrasan dok vodi radnju i opisuje junake; sa jedne strane su Leonardo, Lorenco i Lukrecija, a svi drugi su zli, željni vlasti, skloni ubistvima. Lorencova surovost se ne pominje, uvijek je morao da bude odlučan i otresit, data mu je vlast bez ličnog izbora, predodređen je porijeklom. Strast, surovost, kreativnost je odlika renesanse, a pisac je opisao deset godina Firence od 1469. do 1479. godine, vrijeme njenog procvata, zbog koga i danas turisti hrle da je vide.

Mateo Strukul je italijanski pisac i scenarista, pravnik sa diplomom iz oblasti evropskog ugovornog prava. Njegovi romani objavljeni su u više od 20 zemalja, a poznat je i kao autor stripova. Umjetnički je direktor nekoliko međunarodnih književnih festivala i piše za rubriku kulture za Il Venerdi di Rebubblica. Živi na relaciji Padova-Berlin, zajedno sa suprugom Silvijom.

Našim čitaocima su do sada dostupne Strukulove knjige: “U ime porodice“, “U ime vladara“ i “U ime kraljice“, “Đakomo Kazanova“ i “Inkvizicija Mikelanđelo“ u izdanju Vulkana.

Tetralogija Mediči najprodavaniji je književni proizvod u Italiji, prodaje se u velikom broju širom svijeta, a prevedena je na brojne jezike. Zahvaljujući tim romanima postali ste svjetski bestseler. To je sjajno iskustvo? Ali kako ste počeli da pišete ove romane?

- Razlog zašto sam napisao tetralogiju je taj što mislimo da toliko znamo o Lorencu Veličanstvenom ili Kozimu il Vekiju, ali griješimo. Toliko je puno toga o svakodnevnom životu ovih ljudi što mi zaista ne znamo. Pokušavam da malo istražim njihovu svakodnevnicu, i mislim da je to razlog zašto čitaoci toliko vole ove knjige. Pokušavam čitaocima da pokažem koliko su taj život i period bili surovi i veličanstveni.

Na koji su način Mediči zadužili vrijeme u kome su živjeli? Zašto su ljudi širom svijeta i danas fascinirani porodicom Mediči?

- Mediči su podsticali umjetnost i ljepotu, zavodili su Firencu umjesto da dominiraju gradom. Bili su neustrašivi u svom poslu - kao bankari i vlasnici poslova - ali u svojim političkim poslovima apsolutno su bili odvažni. Imali su viziju: željeli su da u istoriji ostave neizbrisiv znak. Oni su bili pravi gospodari renesanse. Možete li zamisliti nešto bolje? Da su moćniji? Ovo je na neki način besmrtnost. I svi dolaze - čak i danas - u Italiju da se dive Davidovoj statui Donatela i Davidovoj statui Mikelanđela ili kupoli firentinske katedrale „Santa Maria Del Fiore“ koju je sagradio Filipo Bruneleski.

Vaša prva knjiga posvećena je Kozimu de Medičiju, pretku dinastije. Kako ste stvorili ovog lika?

- Kozimo je postao ne samo veliki političar, poznat po svojoj diplomatiji i inteligenciji, već i pravi čovjek na vlasti sa vrlo dobrim političkim odnosima sa Venecijom i Milanom, a postao je i papin bankar. Dakle, krenuo sam od samih istorijskih činjenica. Čovjek poput ovog može biti pravi gospodar renesanse, pogotovo jer je toliko volio ljepotu i umjetnost, mogao je istovremeno da koristiti i jedno i drugo kao moćno oružje, meku i ubojitu moć. A on može biti savršen glavni lik za moj roman. Ja sam samo morao da slušam njega i njegovu priču.

Koristili ste razne izvore dok ste pisali tetralogiju o porodici Mediči. Šta su vam otkrile knjige “Istorija Firence” Nikola Makijavelija i “Istorija Italije” Frančeska Gvičardinija?

- Moji romani o porodici Mediči u potpunosti se temelje na istinitim, istorijskim događajima i činjenicama. Kao što ste rekli, pročitao sam „Istoriju Firence“ Nikola Makijavelija i „Istoriju Italije“ Frančeska Gvičardinija jer tamo možete pronaći sve što vam treba. Živjeli su u tom periodu i sposobni su, naravno, sposobni uhvatiti boje, značenje i dušu renesanse bolje od svih. Živjeli su u to vrijeme, disali su tu kulturnu revoluciju. Naravno, proučavao sam i mnoge druge nefiktivne knjige, biografije, priručnike o borbu s mačevima i tako dalje, putovao sam u Firencu, razgovarao s akademicima i istoričarima, ali srž moje studije bile su te dvije knjige.

Junakinje vašeg romana su Katarina i Marija de Mediči, koje su bile francuske kraljice. Po čemu ih je istorija upamtila? Da li su bili zahvalni likovi za vas?

- Obje su bile Firentinke u Francuskoj, bile su i kćeri trgovaca, pa nijesu baš bile plemkinje, ne na francuski način da se pretvaraju da su “plave krvi“, pa su ih Francuzi mrzjeli jer su bile strankinje, a ipak su bile kraljica i kraljica na vlasti jer je Anri II Valoa umro mlad. Bile su to snažne žene, sposobne da drže vlast, kulturne, fascinantne, pametne i nemilosrdne.

Kako se lik Nostradamusa uklapa u radnju vašeg romana?

- Katarina Mediči trebalo je da ima astrologe na dvoru. Ona je voljela da je umiruju i intrigiraju alhemičari i astrolozi i istorijska je činjenica da je Nostradamus predvidio smrt Anrija II Valoa.

Pored romana o Medičijima, napisali ste i roman o Kazanovi. Da li je on bio junak ili antijunak?

- Bio je autsajder. On je volio život. Bio je veliki putnik, vodio je sporove sa vrlo zanimljivim ljudima poput Voltera, na primjer, mnogo je putovao... u Francusku, Poljsku, Češku, Rusiju, Moravsku. Bio je javni neprijatelj uspostavljenog poretka. Bio je neka vrsta pobunjenika, pravi rockstar ante litteram.

Može li se neko poslije Medičijevih uporediti sa njima kada je u pitanju pokroviteljstvo nad umjetnošću. Jer, za kratko vrijeme stvorena je jedinstvena umjetnička scena. Da li bi to bilo moguće učiniti i danas?

- Ne znam. Čini mi se da danas nema toliko ljudi zainteresovanih da postanu pokrovitelji umjetnosti.

Na kojoj je istorijskoj tajni zasnovan roman “Mikelanđelova inkvizicija?

- Želio sam da ispričam priču o čežnji Mikelanđelovoj ka duhovnom, reformskom pokretu u okviru Rimokatoličke crkve koju je vodio kardinal Reginald Pole. Oni su željeli da reformišu crkvu duhovnom obnovom.

U romanu pominjete odnos između Mikelanđela i renesansne pjesnikinje Vitorije Kolone. Mikelanđelo joj je posvetio sonet i a ona je završila u samostanu. Koje ste još zanimljive istorijske podatke otkrili?

- Na primjer, ona je u Veneciji za Mikelanđela napravila naočare i kupila mu ih jer je ostario i vid mu se pogoršao, pa bez naočara vjerovatno više nije mogao da radi, posebno kao slikar.

Kako objašnjavate veliku popularnost trilera i istorijskih romana danas? Zašto čitaoce privlači prošlost? Sumnjaju li ljudi u zvaničnu verziju istorije?

- Pa, ja ne pišem trilere. Ja pišem istorijske romane. Čini mi se da ljudi vole da čitaju o sjajnim likovima i njihovim spletkama, dvobojima, avanturama i više od toga žele da otkriju sve što mogu o istoriji, ali na vrlo uzbudljiv način. I dozvolite mi da kažem da možda žele da započnu roman i, ako ih dovoljno zaintrigira period, možda će istražiti više o tom jednom periodu u dokumentarističkim knjigama.

Da li je po vašem mišljenju prošlost bila bolja? Kako vidite današnji svijet u kojem živimo? Pandemija, tenzije. Da li smo svjedoci rađanja novog svijeta i poretka?

- Ne znam... U prošlosti smo već imali pandemiju, rat, tragedije. Čini mi se da jednostavno pravimo iste greške kao i ranije.

Stekli ste diplomu pravnika i doktorat evropskog prava i pisac ste neobičnih interesovanja. Šta nam možete reći o sebi kao piscu? Koje teme vas zanimaju? Koje knjige su vam donijele pravi uspjeh?

- Sjećam se kada je prva knjiga - „Dinastija Mediči - U ime porodice“ - izašla ovdje u Italiji! Prva nedjelja: zauzima peto mjesto na listi deset najboljih. Druga nedjelja broj tri.... i tako dugo dokle? Mislim oko 50 nedjelja zaredom. A zatim su se i “Dinastija Mediči - U ime vladara“ i “Dinastija Mediči - U ime kraljice“ našli na listi među top deset knjiga. U prvih deset najčitanijih bile su moje tri knjige. Bilo je divlje. A onda za četiri nedjelje, prava za objavljivanje prodata su na trinaest jezika. Čovječe! Dodirivao sam nebo! I zahvaljujući tim romanima postao sam autor bestselera ovdje u Italiji i širom svijeta. Uh, još uvijek ne mogu da vjerujem. Bilo je tako teško doći dovde gdje sam sada. Tako sam zahvalan čitaocima širom svijeta što su bili tako velikodušni i ljubazni što čitaju moje priče. To je čudo. I tako sam zahvalan izdavaču Vulkanu, mom spektakularnom srpskom izdavaču, koji vjeruje u moj rad i stvara ove divne, prelijepe korice za moje knjige i pokušava da se potrudi da promoviše moje romane. Pozvali su me 2017. godine u Beograd na Međunarodni sajam knjiga i bilo je nevjerovatno, fantastično iskustvo, svi su bili veoma ljubazni. Nadam se da ću se vratiti što prije. Vrlo sam srećan i zadovoljan sa njima! Rade vraški posao, dopadaju mi se svi ljubazni i divni ljudi u Vulkanu, kao i svi čitaoci koji mi pružaju podršku i velikodušnost za moj rad! Hvala vam!

( Vujica Ognjenović )