Upoznaj domovinu: Piva (treći dio)

Obećala sam sebi i onima koji čitaju ove moje pisanije da ću kad pođem na godišnji odmor da opišem onih desetak šetnji koje sam propustila. Neke su više, neke manje interesantne, ali vjerujem da će svaka naći svoga čitaoca. Šteta da se bace. No, neplanirano, oduži se blog o Pivi, pa da prvo završim trilogiju o njoj. Prvi dan druge ovogodišnje posjete Pivi završismo u kultnom plužinskom restoranu “Zvono” koje se pročulo nadaleko, kako po kvalitetu hrane, ono još više po muzici koja se u njemu pušta. Priče nisu prazne. Muzika je fenomenalna, pogled na jezero, pastrmke ukusne i nisu skupe. Nikad ne hvalim nekog radi reklame. Samo ako stvarno zasluži. “Zvono” zaslužuje.

Sjutradan je duvao vjetar, ali naš plan da odemo do Stabanskih jezera nije dolazio u pitanje. Tu prelijepu šetnju sam opisala odmah pošto sam se vratila kući jer sam to planirala od kad sam počela da pišem blog, ali nisam imala adekvatnu foto potporu. Priču o Stabanskim jezerima neću ponavljati. Ko želi da sazna više neka pogleda na linku. U svakom slučaju, tura je za svaku preporuku.

Istorijski Taban grad, utvrđenje iz srednjeg vijeka, a koje se spominje na bilbordu na putu za Soko grad, nalazio se 7 km od Plužina, u blizini mosta na rijeci Vrbnici. Pošto nigdje nismo uočili putokaz ka njemu, a sjećajući se iskustva sa Soko gradom, odustali smo od potrage za njim. Samo smo se zaustavili da vidimo Plužine iz druge perspektive. Plužine su, kada je potopljen kanjon Pive podignute iznova na novoj lokaciji, na samoj obali akumulacionog jezera. Pošto su sagrađene “od nule”, pravljene su planski i uređene iznenađujuće dobro.

Za treći i posljednji dan smo planirali da se detaljnije upoznamo sa Pivskom planinom jer smo shvatili da smo prilikom prethodnog auto uspona jedva ponešto vidjeli. Plan nam je bio da krenemo sa suprotne strane, iz tunela sa skretanjem u njemu, te da stignemo do mjesta sa kog smo se prethodni put vratili. Nismo imali prevelika očekivanja. Samo smo htjeli da vidimo iz bliza sela na Pivskoj površi za koja smo samo znali sa putokaza.

Put mi se činio užim, a sitnih odrona je bilo na svakom koraku. Osim toga, i blizina jezera sa druge strane je uticala na to da sam jedva čekala da se malo “pridignemo”. Čim smo se dokopali visine, sve je bilo ljepše, a posebno pogled. Već smo odozgo gledali most koji smo malo prije prošli. Ne zna se da li mi je jezero izgledalo ljepše na desnoj ili na lijevoj strani gledajući sa malog vidikovca na koji je taman jedan auto mogao da se skrajne.

Prvo selo na koje smo naišli na ovoj ruti, Boričje, od mosta preko Pivskog jezera udaljeno je oko 8,5 km. Zbog uskog puta i odrona, subjektivni osjećaj je da je udaljenost veća. Selo je ušuškano. Kuće su razbacane i u debeloj hladovini. Gdje god su sela napuštena šume su preuzele pašnjake. Vjerujem da bi neko ko svoje selo nije vidio dvadesetak godina, teško uspio da ga prepozna. Koš koji smo vidjeli na sred puta naveo nas je na dvije pomisli: ovuda se slabo vozi i u selu ima djece. Prvo je sigurno tačno, drugo je upitno. Čula se kosilica, ali ljude nismo uspjeli da vidimo, djecu još manje.

Kad smo minuli selo naišli smo na raskrsnicu asfaltnog i makadamskog puta. Asfaltnim smo posle 10 km mogli da stignemo do Borkovića, a makadamskim posle 11 do Trse. Nismo se mnogo dvoumili. Produžili smo ka Borkovićima. Stalno smo se uspinjali. Ugledali smo Prutaš i Raklje. Obradovali smo se kao da smo rod rođeni vidjeli. Kad se nađeš na nepoznatom terenu ne očekuješ da ćeš nešto što ti je poznato ugledati skoro pa iza ćoška. To je posebna vrsta zadovoljstva. “Naspremase” smo mogli da vidimo čuveni trojac BMV (Bioč, Maglić, Volujak). Most na Pivskom jezeru smo uspjeli jedva da nazremo.

Smjenjivale su se razne slike, sve jedna bolja od druge. Bašta u sred ničega, kuća daleko od svega, put vijuga, a mi stajemo na svakom koraku i oduševljavamo se. Kako za ovo nismo od ranije znali? Kako nismo ranije došli?

Duško je vozio, a ja osmatrala i komandovala zaustavljanje. Ne znam šta mi je u ovom slučaju privuklo pažnju pa sam rekla da stanemo. Iz daljine mi se učinilo kao da se radi o nekom odbačenom dijelu auta ili tome slično. Čisto me zaintrigiralo ko je mogao tu da baci nešto. Stali smo da “ispitamo slučaj”. Kad tamo… ostadosmo bez teksta. Na maloj uzvišici iznad puta fenomenalni stećci. Njih dvadesetak, većina sa lijepo izraženim šarama. Stoje i ćute. Ni jedan putokaz ili info tabla da progovore u njihovo ime. Zadržali smo se pored njih dosta dugo zadovoljni što nas je neka viša sila uputila na njih jer ih je puno lakše proći nego registrovati. Ponoviću po ko zna koji put: ovo, prolazniku skroz nevidljivo “kamenje”, je dio svjetske kulturne baštine, pod UNESCO zaštitom od 2016. godine. Zar se za protekle 4 godine nije mogla staviti bar jedna strelica?

Samo što sam ušla u auto na kamenu pored puta ugledah sokola. Dok se ja snađoh on poleće, ali ga ipak ovjekovječih.

Krenusmo odavde prezadovoljni kao da smo mi lično otkrili stećke.” I ništa više da ne vidimo, izlet je u potpunosti uspio do sad viđenim”, zaključih ja. Put je i dalje vijugao. Ničim izazvan, asfalt je prelazio u makadam i obrnuto. Nismo uspjeli da shvatimo zbog čega. Pravila nije bilo. Tek, posle jedne makadamske ture, ispred nas se pojavi prekrasno selo. Toliko mi se poslije ovih pustih predjela učinjelo lijepo da sam se oduševila. Nažalost, memorija mi je prilično oslabila, valjda se prepunila. U momentu nismo bili sigurni o kojem je selu riječ. Samo smo bili začuđeni što je selo sa najviše kuća “kažnjeno” makadamskim putem. Kasnije smo shvatili da gledamo u Borkoviće.

Kad smo ostavili Borkoviće iza leđa naiđosmo na putokaz koji nas je skroz zbunio. Prvo smo igrali pogađale dok smo otkrili ime mjesta, a zatim smo bili u nedoumici gdje da nastavimo. Nekako nam je, ne znam zašto, logično bilo da idemo desno, a Bezuje je bilo lijevo. Rudinice, do kojih smo planirali da stignemo i tamo se priključimo na magistralu, nisu se spominjale.

Putem naiđoše dvije gospođe koje su prethodno plastile sijeno. Jedna je odmah rekla da nije odavde i da ne može da nam pomogne. Druga je bila skroz samouvjerena. Desno, gdje smo mislili da treba da idemo je kraj puta, a od Bezuja se ne može nigdje. Tu je kraj. U momentu pomislismo na povratak istim putem. Nije nam ta ideja bila privlačna. Zahvalismo se na informacijama i krenusmo lijevo ka Bezuju. Samo što smo krenuli sretosmo jednog starinu koji nam reče ono što smo htjeli da čujemo. Ovo je selo Dubljevići, a put nastavlja ka Rudinicama, za Bezuje se skreće. Veliki nam kamen pade sa srca. Tad sam mogla i da bacim pogled na seoce. Pored puta se nalazila mala crkva, relativno skoro napravljena. Meni je skoro svako selo lijepo, a kako neće biti selo na ovoj visini, sa čistim vazduhom i ovakvim pogledom na okolne planine.

Zahvalismo se gospodinu i produžismo dalje sa velikim elanom. Nismo prošli ni 300 metara kad smo shvatili da smo došli tačno na ono mjesto do kojeg smo stigli prethodni put. Nismo mogli da vjerujemo. Koliko je drugačija perspektiva kad se promijeni smjer. Iako sam prošli put sa ovoga mjesta fotografisala jezero, ne odoljeh da to ne ponovim.

Sad smo prema Bezuju vozili pjevajući (u sebi, doduše). Stigli smo do skretanja. Iz ovog pravca se skreće lijevo. Opet smo se oduševili mini bilbordom koji najavljuje selo. Stanovnici sela su očigledno ponosni na svoje selo i htjeli su to i da pokažu.

Nedaleko od skretanja naišli smo na prve kuće. Selo je razvučeno, reklo bi se da ima više stanovnika od ostalih koja smo prošla. Vjerovatno to važi samo za ljeto. Na vrhu brdašca crkva, na drugom, pretpostavismo, škola. Da li je u funkciji nismo saznali.

Zaustavili smo se i na mostu koji spaja dvije strane jezera. Most se nalazi na najnižem i najužem dijelu jezera. Na početku mosta stoji tabla koja nam govori da se most zove Most braće Gagović. Pokušala sam da saznam ko su bila braća Gagović. Nije bilo lako. Čak i ljudi koji žive u blizini nisu bili baš sigurni. Na kraju ipak dođoh do nekih saznanja. Braća su iz sela Bezuja. Vuksan i Jakov su rođena braća, kao i Milutin i Milun. Uzajamno su braća od stričeva. Vuksan je poginuo u II svjetskom ratu, sva četvorica su bili prvoborci i nosioci spomenica. Iz određenih razloga naziv mosta pojedinima nije baš bio na srcu pa se lokalno most češće naziva most na Đatlu po pećini koja se nalazila u blizini ali je potopljena.

I tako, iz dva puta, napravismo krug od Rudinica do mosta na Pivskom jezeru drugom stranom jezera i nazad do Rudinica. Malo je reći da smo bili oduševljeni svime što smo vidjeli. Nisam se nadala da će mi za priču o Pivi trebati ovoliko prostora. No, kad bolje razmislim, ni ovo ne mora da bude kraj. Kad odem na krstarenje Pivom koje su mi obećali moj drug Đole i Novica, vlasnik eko sela Izdanak, kad se popnem do sela Brljeva, vidikovca Sokoline i vidikovca u selu Unač, eto i četvrtog nastavka. Na kraju svratismo do etno sela Izlazak da kao i obično predahnemo, sumiramo viđeno i napravimo nove planove. Plan za krstarenje za taj dan se izjalovio jer smo zakasnili. Biće prilike. I biće Pive 4, kad-tad.

( Jasna Gajević )