Crv

Direktno iz jorgana, uskočili smo u trik majicu. Nema više proljeća ni jeseni, samo zima, samo ljeto...

* * *

Politička scena u Crnoj Gori toliko je „zakukuljena i zamumuljena“ da šta god čovjek da kaže zamjeriće se nekima s kojima ne želi da se svađa.

Jedno, ipak, znam: ko god mi uneredi 30. avgust 2020. godine, probaću da mu to ne zaboravim, makar kao Šehoviću i družini čemprese.

A biračko mjesto me više neće gledati.

* * *

Blago ljudima koji nemaju dilemu da li je istina to što zastupaju. Mislim tu na one koji govore srcem i dušom, a ne iz interesa i zadnjicom. Možda i zbog toga što su im misli jasne, djeluju nekako zdravo, uvijek svježe.

Meni je sve zbrkano, sa hiljadu „pro et contra“, u sve sumnjam, ništa mi nije vječno i do kraja istinito. I imam osjećaj da mi taj crv iz misli, rovari i po tijelu.

* * *

U pričama ruskih klasika često se ponavlja slika da glavni junak putuje po mećavi i kad je na izmaku snaga ugleda mehanu pokraj puta. Možemo gotovo da opipamo njegovu radost kad zatvori ulazna vrata pa tamu i stravičan huk vjetra zamijeni tišinom osvijetljene, tople mehane, sa tek ponekim pripitim gostom, koji nezainteresovano podigne glavu da osmotri pridošlicu i nastavi da kunja.

Evo neko vrijeme, slično se osjećam kad zatvorim vrata našeg stana. I sve više tražim razloga da iz njega ne izlazim.

* * *

Kada sam Nađu koja polaže ispite onlajn, od kuće, na master studijama Ekonomskog fakulteta u Ljubljani, upitao: Jesi li spremila „puškice“? – pogledala me je tako začuđeno da sam sve okrenuo na šalu.

Onda sam se prisjetio jeseni 1977. u Beogradu i shvatio da je moja najmlađa kćerka još jednom u pravu.

Polagao sam kolokvijum iz rimskog prava kod dr Dragomira Stojčevića, pisca udžbenika. Sijedi profesor, koji je našoj grupi držao vježbe, djelovao mi je da ima blizu 80 godina. Mislio sam: lako ću s njim. Ušančio sam se u prvom redu, podbočio dvije stolice na kraju učionice da ne može da prođe na drugu stranu i, dok sam prepisivao, pratio ga repom od lijevog oka. Profesor je sve vrijeme špartao i vraćao se za katedru. U jednom momentu malo duže se zadržao i taman kad sam htio da sklopim knjigu koja mi je bila na koljenima, začuo sam kraj desnog ramena njegov glas: „Ne varate vi, kolega, mene, nego sebe!“

Stari Stojčević je, kazali su mi kasnije, lako kao mladić, preskočio one dvije stolice i napravio krug. Izgovorio je to glasno tako da su svi zastali s pisanjem, a ja sam se osjećao kao da mi je neko izručio kofu g. na glavu.

Profesoru Stojčeviću sam zahvalan za cio život, ne samo zbog toga što me pustio na ispitu iz rimskog prava, u aprilu 1978, već i zato što me sve ove godine sjećanje na tu kofu, uglavnom, sprečavalo da napravim neki sličan, manji ili veći, faul.

* * *

Neda je otišla u penziju.

Svojim produhovljenim, blagim likom, bila je zaštitni znak Osnovne škole „Blažo Jokov Orlandić“. Provela je u njoj čitav radni vijek kao „higijeničarka“, još od onda kada je sa Mljeta, na krilima ljubavi prema svom čovjeku, došla u Bar.

U holu me uvijek dočekivala osmijehom i pitanjem: „Jesi li došao po instrukcije?“

„Jesam“, i oboje bismo se nasmijali.

Faliće mi to pitanje, a fakat je, u školu svoje supruge, dolaziću i dalje „po instrukcije“...

* * *

Iz štampe je izašlo treće, izmijenjeno i dopunjeno, izdanje kultne šahovske knjige, autora profesora Maksima Lutovca, „Šahovski vijenac“.

Svojim razbarušenim stilom, ali i vješto iznijansiranim i pogođenim riječima, izvađenim iz neke davne, zaboravljene riznice, koje niže kao najljepši, zlatni vez, Maksim je u ovoj knjizi uspio da oživi šahovske figure, da ih pusti niz 600 i kusur strana i zauvijek pridobije brojne čitaoce, ne samo iz svijeta šaha. Jer, i mladi ljudi koje šah zanima koliko i lanjski snijeg, imaju rijetku priliku da, makar u predahu između dva zalogaja brze hrane, nešto nauče od Maksima Lutovca i njegovih ljekovitih zapisa o životu povodom šaha. On je i suvoparne tabele i partije, vrcavim anegdotama i stihovima neprevaziđenih crnogorskih lirika Lesa i Vita, napravio tečnim i svježim kao da su potoci u njegovim Dapsićima.

Profesor Lutovac je početkom maja napunio 85 godina. Od djetinjstva pripada svijetu šaha i još uvijek je aktivan u brzopoteznim partijama na pet minuta!

( Milan Vujović )