Đurović uplatio 44.000 eura za liječenje Radmile Raičević

Dva nepoznata humana čovjeka, jedan Nikšićanin a drugi Baranin, odlučili su da promijene život četrdesetjednogodišnjoj Nikšićanki Radmili Raičević, djevojci koja od 2018. godine ide na dijalizu bubrega. Poznati bokser, ali i čovjek koji je prepoznat po humanitarnim akcijama, Ratko Drašković, odlučio je da, do tada nepoznatoj sugrađanki, donira bubreg. Kako je za transplataciju potrebno oko 50 hiljada eura, a Radmila i njeni nijesu u mogućnosti da prikupe potreban novac, počele su da se organizuju humanitarne svirke, a „Alfa centar“ je organizovao i fudbalski turnir pod nazivom „Srcem za Radu“.

Tada na scenu stupa Goran Đurović, vlasnik firme „Cerovo“, i odlučuje da uplati sredstva potrebna da Radmila ode na kliniku Acibadem u Turskoj i da što prije dobije novi život. Riječ je o sumi od oko 44 hiljade eura.

Iako je profesorica književnosti, Radmila nije umjela da nađe odgovarajuće riječi kada je novinarka „Vijesti“ pozvala da joj saopšti da ne mora više da sakuplja novac jer je Goran Đurović odlučio da joj uplati sva nedostajuća sredstva. Radmila je od potrebnih 50 hiljada eura skupila nešto preko šest hiljada.

Suze, smijeh, pa opet suze. Pokušaj da se riječima iskaže zahvalnost. I nevjerica.

„Osjećaj je nevjerovatan. I dalje ne mogu da vjerujem da sam na korak da dođem do izliječenja. Kada se duži niz godina borite za život i na tom putu vam neko ponudi ruku spasa, kao što su to uradili Ratko Drašković i Goran Đurović, onda su riječi suvišne. A i sve što bih rekla malo je spram njihovog čina“, kaže Radmila za „Vijesti“ i dodaje da su joj Ratko i Goran vratili vjeru da dobrih ljudi i dalje ima.

Njena majka Ljiljana dodaje da su ta dva humana čovjeka najdraži članovi njihove porodice, jer porodicu čine ljudi koji su spremni da pomognu.

„Prošli smo pravu golgotu, ali Rada je bila jača od mene. Ja sam nekada i posustala, ali mi je ona davala snagu. Borila se i za mene i za nju. Srećan je roditej dokle god može da pomogne. Kada roditelj postane nemoćan, a sve to gleda ispred sebe onda je katastrofa od života. A moraš da živiš, da svoje dijete guraš naprijed. Za Ratka smo čuli, ali nijesmo ga znali. Kada se javio da Radi donira bubreg nijesmo mogli da vjerujemo. Onda je krenula druga bitka – da se nađe potreban novac. Sada i to imamo zahvaljujući Goranu. Njihove slike biće kod nas na centralnom mjestu, jer njih dvojica su naša porodica. Pokretači svega ovoga i nada da Radi slijedi bolji život“, kazala je Ljiljana.

Radmila dodaje da ne smije zaboraviti sve ljude, osim Ratka i Gorana, koji su im pomogli i pružili ruku spasa – brojnim sugrađanima, ali i ostalima iz Crne Gore, „Alfa centru“, Marini Došen, fudbalarima koji su ostavili srce na teren, a igrali srcem za nju. Ta utakmica i tekst u „Vijestima“ su bili inicijalna kapisla da Goran Đurović odluči da donira novac.

„Vidio sam tekst u 'Vijestima' o održavanju fudbalskog turnira za pomoć mladoj ženi i želju ljudi da joj pomognu u njenoj borbi da normalno živi. To nas je ponukalo da se priključimo toj priči, a snagu nam je pogotovo dalo to da se jedan humani čovjek, koji je isto neznanac i nije član njene porodice, sprema da joj donira dio svog tijela, da joj donira bubreg. To je jedna nevjerovatna hrabrost i čin koji malo ko od nas može da uradi neznancu. To je nešto za poštovanje. Tada smo procjenili da mi moramo da se uključimo u tu priču da bi toj ženi podarili jedan normalan život koji zaslužuje. Ako on može da pokloni dio svog tijela, možemo i mi novac“, kazao je Đurović „Vijestima“.

Firma „Cerovo“ je godinama primjer društveno-odgovorne kompanije i često su pomagali vrtićima, bolnicama, domovima zdravlja, raznoraznim ustanovama. Ovoga puta odlučili su da jednoj Nikšićanki pomognu da normalno živi.

„Ne mogu opisati taj osjećaj kada uradite nešto plemenito i vidite da je neko srećan zbog vaše donacije. Taj osjećaj koji vas obuzme i koji vas čini srećnim se ne može platiti novcem. Nama je najveća satisfakcija da se Radmila vrati živa i zdrava, da više ne mora da ide na dijalizu i da bude srećna žena. Novac je nebitan. On je ovdje samo poslužio da se sačuva jedan ljudski život“, kazao je Goran čije bogatstvo je nemjerljivo, jer humanost nema cijenu.

Draškoviću, koji je želio da se zbog njegovog humanog čina „ne diže pompa“, ali kako je Radmili bio potreban novac za transplataciju, morao je da pristane i da ime donora bude objavljeno, jedina je želja da Rada ponovo počne normalno da živi i da joj se vrati osmjeh na lice.

Radmilina majka ima još jednu želju – da njena kćerka, sa novim bubregom, dobije šansu da ponovo uzme dnevnik u ruke, uđe u učionicu i učenicima, pored lekcija iz jezika i književnosti, ispriča i jednu divnu lekciju iz života, o humanosti dva čovjeka.

( Svetlana Mandić )