Marionete

Ne znam kako se to zove... Sljepilo nije, iako bi se u metaforičnom smislu mogla sasvim precizno upotrijebiti baš ta riječ. Jeste neka vrsta neurotičnog poricanja. Samoponištavanje racionalnog, onda je sve lakše... Onda može kako hoćeš. Tada gledamo pozorište marioneta.

Odavno jedan tekst nije pokazao svu bijedu, medijsku i nacionalnu histeriju na balkanskim prostorima kao Rezolucija o Srebrenici usvojena u crnogorskom parlamentu. Grozničava potreba da se u tekst učita nešto što tamo ne samo da ne postoji, već je i sasvim suprotno od onoga što tamo postoji, priredila nam je jedan omanji krstaški pohod Vučića i ostalih srpskih glavara, njihovih medija, ali i njihovih crnogorskih marioneta koje su se spremno uključile u političko i medijsko (i logičko, takođe) beščašće kojem prisustvujemo ovih dana.

Izgleda da se nekima nije lako snaći sa složenom rečenicom kao sa koljenicom iz Kristala. Gramatika obavezuje mnogo više nego kulinarstvo. Ali, malo je vjerovatno da marioneta to može shvatiti. Marionete ne pokreće sopstvena misao, već tuđi prsti...

Uvijek je višestruko zanimljiv fenomen odbijanja da se shvati elementarno značenje riječi, odnosno kazanog.

Objašnjenje je možda, ili makar dijelom u psihologiji dresova? Ovdje kad ljudi obuku dres (odaberu ekipu) nerijetko odmah suspenduju mozak, jer osjaćaj pripadnosti očito smatraju najautentičnijim mogućim ljudskim stanjem i iskustvom.

Jedan je italijanski sveštenik, koncem XIX vijeka došao na Island. Gostoljubiva porodica Islanđana ga je lijepo dočekala, uvažavala i pazila, ali je primijetio da domaćinu pogled stalno ide ka njegovim leđima, da stalno nešto zagleda iza njega. Nakon nekoliko dana, upitao je ljubaznog domaćina koji je razlog, a ovaj mu iskreno, pomalo i razočarano kaza: Pa ti nemaš rep. Začuđeni sveštenik se osmijehnuo zbunjeno, a domaćin mu je pojasnio da je lokalni pastor uvijek objašnjavao da ćete katolika lako poznati po tome što ima rep. Ipak, bilo je dovoljno da upozna jednog katolika (koji su, doduše, u to vrijeme na Islandu bili prisutni koliko i jednorozi) pa da shvati da to nije tako. Iskustvo je čudo, rekli bi Podgoričani, stari empiristi.

U slučaju crnogorske Rezolucije o Srebrenici ni to ne funkcioniše. Da pojednostavimo doživljaj: kako recimo iskaz „srpski narod nije genocidan“ neko može pročitati kao tvrdnju da je srpski narod genocidan? Nije to nimalo naivno pitanje.

Može li nekoga od aktuelnih tribuna Laži sopstveno dijete pitati - zašto kažeš da tamo piše nešto što ne piše. Ima li više zlatne i pametne, pismene djece? Što će onda? Pismenost počiva na fiksiranom sistemu znakova. Nije stvar moga ili tvoga raspoloženja, inspiracije ili kakve druge nepouzdane budalaštine. Zato Rezoluciju tretiraju isključivo etiketama („antisrpska“ i slično).

Taj koji u sve to vjeruje kompromituje stvarnost kao takvu i onda može biti idealan podanik svake Moći. Doduše, sudbina marioneta je da uvijek vise o koncu...

A nakon svega toga možete koračnicom „Nož žica Srebrenica“ otvarati dane multikulture i međuvjerskog sklada... i nikome neće biti ništa neobično. Kad može Ljotić za Dan pobjede...

Nevolja je kad mediji liče na islandskog pastora iz malopređašnje pričice.

I kako im ne dosadi više. Ako ništa drugo, cijena koju u Srbiji plaćaju za odbijanje da Crnu Goru sagledaju racionalno, bez opterećenja i naslijeđenih trauma, jeste što svaki dan na ekranima i sa stranica tabloida moraju gledati likove poput Rakovića (nedosegnuti format diskurzivne gadosti), Dačića ili Vulina. A nešto će sigurno reći i Palma. Kad su im to autoriteti za Crnu Goru onda se valjda i nije čuditi što stvari izgledaju tako kako izgledaju.

Oni bar znaju kako prepoznati Crnogorca. Jednostavno! Sigurno krije rep...

( Balša Brković )