I more raste ko nokti mrtvaca

Po zvuku se, najprije, opredjeljujem za nekog pjesnika: Već godinama u sinkopi snimo,/A naša ljubav stari kao vino. Muzički jedanaesterac u izvrsnoj pjesmi Strambotti Ivana V. Lalića.

Pa traje to negdje od kraja 70-ih do danas i zablista distih: Pročitaće u rukopisu kiše/Čitavu povest o budućem letu. Ovo je iz pjesme Pohvala nesanici. Nesanica to je moja bolest, moja dijagnoza, a kod Lalića: U nesanici drugog sna je koren/Sna koji puni, ko pustinju voda,/Javu u kojoj iznova si stvoren./U nesanici svetluca sloboda.

Danilo Kiš mi je pričao da je sa Lalićem bio na evropskom skupu pisaca u Lisabonu i da su se veselo družili, igrali za Jugoslaviju. Pjesma Mocart nije posvećena Kišu, ali dva posljednja stiha rimuju se sa prvom povešću iz Grobnice za Borisa Davidoviča: Nož naslonjen na srce počinje da peva/Ruža raste iz drške. Ivan V. Lalić, kao rijetko tko, poznaje tradiciju, od Vizantije do modernog pjesništva. Zna da uđe u intonaciju pjesnika iz druge epohe, pa da razvije svoju nit. Evo znamenite beogradske pjesme I. V. Lalića Vojislavljev vrt: Čuj kako jauče vetar kroz puste poljane naše,/I oko ugla Takovske i Dalmatinske,/Ulice gde nekada pjesnikov bio je vrt,/Sada izbrisan, sveden na dve anonimne zelene mrlje/Sa ove strane Botaničke bašte... E, moj Bota, preko puta Botaničke bašte bila su vrata od studija Svjetske književnosti. Kod posljednjeg velikog profesora Vojislava Đurića. Doktorirao na tužbalicama kod profesora Veselina Čajkanovića. Al’ tko to pamti? Vetar pamti vrt, i pamti pjesnika: Vetar njuši stihove u vazduhu/nad razorenim vrtom, kao ajkula krv -/Svet se obnavlja negde na preseku tog vrta/i ove rečenice.

To je Jejtsov nauk o tradiciji. Duni u žar mrtvaca i živ će plamen da bukne. Otvori sva vrata koja je on otvarao. Hramlji kao što je on hramao... Probaj, obuci njegovu košulju. Podvrgni pero njegovom rukopisu dok ne potpišeš njega kao sebe... Je li to Jejts ili neko drugi, ili ja to haluciniram. O pjesmi Vojislavljev vrt i još koječemu ima izvrstan esej Slobodan Zubanović, Dobračina 73, u djetinjstvu živio u Palmotićevoj, naspram ulice Milutina Bojića.

Lalić (o)pjeva Krf, Rovinj, Dubrovnik. On jest mediteranski pjesnik. More mu je u krvi kao dah i kao duh, kao ljeto, kao Oktave letu: Kad već početkom leta senka čvrsne/i protka juni kao živa mramor... Vlajko Ivan Lalić, džez pijanista, pohađa srednju muzičku školu Josip Slavensku kod profesorke Snežane Muratovski. U toj klasi su i Margita Stefanović i Ivo Pogorelić. Rano je osnovao džez trio. Na jednoj sjedjeljci kod Jelene Đorđević, Obilićev venac 22, slušali smo snimak iz istrijanskog Grožnjana, na kome mladi Lalić svira sa legendarnim vibrafonistom Boškom Petrovićem. Vlajko sa Neimara, Ivica Vdović sa Dorćola, krenuli su gotovo istovremeno. U Beogradu te dijagonale drže grad u haosu i harmoniji. Branka Lalić, mati Vlajkova diplomirala je engleski jezik i književnost na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu, a klavir na Muzičkoj akademiji. Vlajko Lalić dobio je ime po djedu Vlajku, rođenom u Stocu 1896, bio je član Mlade Bosne... Vlajko Lalić oženio je kćer znamenitog novosadskog kompozitora Isidora Bajića. Unuk Vlajko nosio je na ruci, njegov prsten do kraja... Ivan V. Lalić napisao je deset soneta nerođenoj kćeri... Prvi je sonet Prsten: U rudi prsten da venča prisustvo/Nepostojećeg s prepoznatom javom.../Tako u krošnji stabla koje lista/Iza visokog zida gubilišta/Pevaju ptice...

Moji prijatelji nisu bili od ovoga sveta piše mladi Vlajko, i meni se sviđao taj svet koji smo izmišljali. Vlajko Lalić je komponovao kad se prepuni čaša, i na rizik spajao tradicionalno i moderan zvuk. I ostavio veliki trag. Onda je napravio veliku pauzu i posvetio se studentima na Muzičkoj akademiji. U martu 1989. odlazi u Amsterdam i svira sa vodećim džez muzičarima Holandije. Ljeta te 1989. vraća se u Beograd i sa dvojicom prijatelja odlazi na jedrenje. U akvatoriju između Rovinja i Venecije zateklo ih je strašno nevrijeme. Jednog drugara spasao je brod tegljač, a drugog prijatelja je Vlajko pokušao da spase i obojica su nestala u talasima Malstrema. Rano ujutru u šest časova 19. avgusta 1989. U svom dnevniku Margita Stefanović beleži:... U moru, između Venecije i Rovinja, ostao je Vlajko. Sa svim svojim i našim pričama, ljubavima, muzikom take five, take deares. Vlajko Lalić (but the where) mir, mir. On nije mrtav, on spava. Utonuo je u san o životu.

Voleo bih da je Sonja Savić, tog 19. avgusta promucala, oddžezirala: I voljet ću te, dragi sve dok/Mora ne presahnu sva.

Tjedan dana kasnije, tišina u redakciji Književnih novina, sam sam, ona kazališna tišina, i još nešto povrh. Ulazi Ivan V. Lalić i pruža mi papir - pogledajte ovo... Sjednem i otvara se Plava grobnica I. V. L: Stojte galije carske! Slabo vas nešto vidim/U omaglici dana./Pred nevidljivim hramom otvara se i bridi/Nezaceljena rana/Pa podnevno ovo sunce crno biva/Unutrašnjem oku putnika pevača;/Dok mi pogled klizi po ploči zaliva/Sa još svežom brazdom promakog tegljača./Stojte galije carske! Nek mrtvima se pošta/Makar nesvesno oda./Ne smem da ištem više. A istorija košta:/Krv ipak nije voda.

Krf, 1985-Beograd, 1989.

Ustanem i promucam datum kad izlazi sljedeći broj. Lalić dovrši cigaretu, pozdravimo se i u tišini ode. A ja idem do pjesme Ivana V. Lalića More: Jeremija 31,3. Što uroniš u more lakše biva,/Za istisnutu količinu bola,/Po Arhimedu; prisilno krštenje/Utopljeniku grane pluća skrši.../Ne kuni more. Ne kuni ni prazninu/Što skriva se u neizrečenom./Sve se na jednu čistu svede crtu/Obzora, kad slegne se bonaca/I more raste ko nokti mrtvaca.../I možda je zaribala mašina/Prvog pokretača, posle čina/Stvaranja svrhe koja pravda Tvorca;/I svet se ne iscrpljuje u slutnji/Ispomeranog svog preobraženja-/No vernost slutnji vernost je pomorca/Koji do kraja ima poverenja/U more./Slušaj more: more tutnji.

I tragedija i tuga, jesu zvuk. I teško je odoljeti... pjesma Milana Mladenovića, prijatelja Vlajka Lalića Voda koja se rimuje sa pjesmom More: Oči su nam prazne/kao pustinja/samo ugriz na usni/što kaže/tu je nekad bio okean/daleki gradovi na vodi/kao brodovi/ti znaš/ti znaš/voda nosi sve.

Ući u talas, u more koje tutnji, u Oktave o letu. To može samo majstor Mijo Raičević s naherenim, ljetnjim šeširom, Oktave u letu:

Kad krene početkom leta cvetak da zanoveta,

promiriše i protka juni bićem svojim celim,

ja krećem pedantno kakvog me bog dao, od cveta

do cveta, da svakome dobrodošlicu poželim.

Mada nikad siguran da odluka moja ljucka

odveć ne izaziva jad, a krunicama višak boli.

Pitam se da li ih onaj što na klupi dremucka,

u parku, više od mene ceni, uvažava, voli...

Isto ili nešto slično desilo se s mravinjakom.

Rešiv da cveću ne smetam, odlučim se za šetnju

pored reke, stazom popločanom materijom jakom,

ozbiljno misleć da nam na tom terenu neće smetnju

praviti da od nas cveće može mirno da spava,

da se u cvetanju usavršava, kad jedan mobilan jauk

vrnu me u stvarnost. Pogledam: nagazio sam mrava

koji poče iz mozga da se dere: “Mama, upomoć, pauk!”

( Božo Koprivica )