Osmjeh koji lebdi nad ovim prokletim mjestom
Ljubo je živ - jer je u najtežem času, u lancima, pred smrt, umio/uspio da izvede čudo - a ujedno i da dalekim nekim pokoljenjima pošalje svjedočastvo o tome kakav je bio čovjek
Budi nježna, puna sentimenta, kad te jubin da si mi kuntenta
Oliver Dradojević, Luce mala
Namjera mi je bila, Bog mi je svjedok, da se kritički osvrnem na Odluku o izradi Prostorno-urbanističkog plana Opštine Budva, koju je Vlada CG - slava joj i milost - donijela na 27. sjedinici održanoj 11. juna tekuće godine - ali udari ova vrućina, pa rekoh da ne gušim opet teškom (i zaludnom) uskostručnom pričom...
***
Dakle, što se tiče osmjeha Čedomira - Ljuba - Čupića, malo sam bunario i izbunarih da je ta fotografija zapravo still - što će reći da je preuzeta iz filma koji je (najvjerovatnije) snimljen par dana prije nego što će Ljubo Čupić biti strijeljan - te da se zasluge za preuzimanje pripisuju Migu Zoriću, nikšićkom fotografu.
Pouzdano se zna da je autor serije od tri fotografije na kojima je ovjekovječena sama egzekucija Ljuba Čupića - 9. maja 1942. godine - italijanski artiljerijski oficir Karlo Ravinič (Carlo Ravinich) - najvjerovatnije u činu kapetana (capitano) u to vrijeme - ali nigdje nema ni filma ni potvrde, čak ni na italijanskim Internet stranicama, da taj film postoji - a nekmoli da ga je snimio signor capitano Ravinič.
Što i nije toliko bitno, naravno - ali jeste bitno da se baš u trenutku kad Ljubo Čupić nije imao nikakvih iluzija po pitanju svoje sudbine - odnekud pojavila ta osoba sa kamerom - i da je Ljubo reagovao na način koji se toliko dopao bogovima - da su bogovi Ljuba odmah stavili među zvijezde.
Ljubo je živ - jer je u najtežem času, u lancima, pred smrt, umio/uspio da izvede čudo - a ujedno i da dalekim nekim pokoljenjima pošalje svjedočastvo o tome kakav je bio čovjek - a usput i što znači biti komunist - i čovjek (općenito).
U stavu Ljuba Čupića ima neke nevjerovatne opuštenosti koja upućuje na zaključak o njegovoj apsolutnoj vjeri u sebe i u svoju misiju - čemu doprinosi, svakako, i činjenica da je ljubo markantan, lijep čovjek, te da su Ljubov kaput i kačket u savršenom saglasju (da ne pominjem fine duge prste na vezanim šakama i prsten na jednom od tih prstiju). I onda, povrh svega, kruna: taj osmjeh - koji skoro pa 80 godina lebdi nad ovim prokletim mjestom - i sigurno će lebdjeti dok postoji ovo prokleto mjesto (opet u općenitom smislu).
Kao da je italijanski filmadžija prekinuo Ljuba u opuštenom razgovoru sa djevojkom ili sa prijateljima - toliko je Ljubo iznad samoga događaja u kojem figurira kao ključni akter - vezan lancima i osuđen na smrt - od strane suda koji mora da je bio neka nadrealna varijanta nečega što bi se prije moglo nazvati Ljubovom sudbom (usudom) - nego sudom.
OK, da se razumijemo - Ljubo nije pljačkaš banaka - Robin Hud - poznat po jedinstvenom stilu isto koliko i po darežljivosti i usputnom lomljenju nježnih ženskih srdaca - kojega je uhvatio Eliot Nes - živoga - i predao u ruke nadležnih organa i institucija. I sad je on (Ljubo, a ne Eliot Nes) razvukao osmjeh - jer zna da će njegov advokat izdejstvovati da bude pušten taman na vrijeme da stigne doma da se okupa, presvuče - i izađe na korzo.
Ljubo, dakle, nije šarmantni pljačkaš - daleko od toga - ali kad bi se Ljubova fotografija našla pod nosem prosječnog Amerikanca - našeg dragog američkog prijatelja - prvo što bi mu palo na pamet bilo bi da je Ljubo junak iz američkih narodnih pjesama - koji je djelovao u vrijeme Velike depresije - Irac, Ejmon Gilmor (Eamon Gilmore). Kad biste prijatelju rekli da ja to naš Ljubo - da to ipak nije pljačkaš Gilmor, nego naš Ljubo - student prava (malo je, doduše, opoznio), komunist, jedan od organizatora i učesnik u Ustanku protiv italijanskog okupatora - sigurno vam ne bi povjerovao. Ali bi bez problema povjerovao da će lika sa slike glumiti niko drugi do Džordž Kluni - u novom filmu braće Koen.
***
Sjećam se da se u nekoj knjizi - bješe li to Zavičajna čitanka za VI razred osnovne škole, falim te Bože - pored fotografije Ljuba Čupića - s kojom nijesam imao nikakvih problema, stvari su mi iz prve bile jasne - nalazila fotografija Joke Baletić - devetnaestogodišnje Nikšićanke - djevojke koja je bila deset godina mlađa od Ljuba - i koja je uhvaćena sa Ljubom (kad i Ljubo, na istom mjestu) i obješena nekoliko sati nakon što je Ljubo strijeljan.
S Jokom sam, moram priznati, imao ozbiljnih problema - koji su me progonili do duboko u adolescenciju. Nešto mi je govorilo da je Joka kuražna djevojka - ali da Joka jednostavno nema pravo da na tom mjestu, tada, pogleda pravo u kameru i razvuče svoj najbolji osmijeh. Taj Jokin osmjeh - da se tada desio - ne bi, bojim se, bio protumačen kako treba. Joka je, ukratko - pogriješila - ma što to značilo - ili se ogriješila o nekakve nakaradne stereotipe do kojih se držalo u to vrijeme - a Ljubo je, poput Isusa, prihvatio to što je morao prihvatiti, to što je neumitno, kako bi priča tekla dalje...
Još ću poraditi na ovome, obećavam...
***
Zapitate li se i vi ponekad, drugarice i drugovi, zašto nikad nikome nije palo na pamet da ovjekovječi La Giocondu - i njen neizostavni, dražesni osmjeh - u solidnom materijalu? U mermeru, recimo?
Unatoč činjenici da nemamo naučnu, neupitnu potvrdu da je neku ženu, nekad, barem na trenutak, pohodio ničim pomućeni, esencijalni osjećaj radosti - tzv. Giocondezza - ipak smo upravo taj ideal uvrstili među par ideala (ne više od tri), na kojima počiva naša (zapadna) civilizacija - slava joj i milost. Odgovoran je niko drugi do signor artista Da Vinci - slava mu i milost - koji je osjetio potrebu, ne znamo ni kako ni zašto, da insistira baš na tom idealu - i to u sam osvit cinquecenta - jednog od par (ne više od tri) najboljih vjekova u “vjekovnoj povijesti”. I od tog trenutka pa nadalje, sve do današnjih dana, naš civilizacijski usud bi se sastojao u imperativu da ženi - čak i onoj koja nema dovoljno talenta da bude radosna - pomognemo da bude... ako ne baš sasvim radosna (24/7), a ono barem kuntenta na trenutak.
Ako li pak stvarno krenemo od teze da je zadovoljna žena - La donna contenta - ideal per se - onda bi argumentacija u korist te teze prvenstveno crpla vjerodostojnost u činjenici da...
Ispucah... a nijesam izašao ni iz uvoda u ovu priču...
( Borislav Vukićević )