Duševna hrana bez koje ne može

Frida Kalo je govorila da slika cvijeće kako ne bi uvelo. I slike Nikšićanke Danke Ćirović “mirišu“ i traju.

I ne samo slike. “Igra“ se Danka sa zidovima, privlače je retro efekat, ali i romantične note, odmara se uz dekupaž, sa 3D tehnikom je odavno na “ti“.

Za nju kažu da je umjetnička duša, da mrtvu prirodu oživi na platnu, da ne voli da kopira nikoga, pa ni sebe. Ona umjetnike dijeli na one sa ili bez diplome, jer kako amater može biti neko ko dušu utka u rad, najbolje stvara kada su joj ruke “odriješene“, bez inspiracije ne kreće u umjetnički pohod.

Priznaje da supruga Nebojšu “maltretira“ oko repromaterijala, ali da se on ne buni zbog toga i da bez njega ne bi umjela da stvara, da su njeno najveće i najznačajnije stvaralaštvo kćerka Tamara i sin Danilo.

“Ljudi mi kažu da sam rođeni umjetnik, a meni je umjetnost duševna hrana. Inspiracije mi ne fali, ograničenja ne postoje, po prirodi sam buntovnik, van svih šablona. Volim izazove, novitete, i nikada sebe nijesam pronalazila u tome da mi neko određuje šta da učim, čime da se bavim“, kaže Danka za “Vijesti”.

Imala je tri-četiri godine kada je odlučila da lutkicama sašije novu garderobu, ali i da ih ošiša i napravi zanimljive frizure. Sa pet je očevu staru kutiju za alat “oživjela“ slikom sa bombonjere. Kao tinejdžerka, napravila je prvu lutku, kuče Dragoljupče, počela da šije odjeću sebi i drugima, postala i “porodični frizer“, naučila da svira gitaru.

“Prijatelji su mi stalno govorili da imam sedam-osam zanata u rukama, a ja sam sve sama učila. Na sebi isprobavala, na drugima usavršavala. Imala sam dvadesetak godina kada sam počela da se bavim slikanjem. Kada su došla djeca, tada prelazim na zidove njihovih soba, slikam razne likove iz crtanih filmova, ali i pravim neobične torte. Sa ostalim radovima tada pravim pauzu. Nakon što su djeca malo porasla, počinjem sa kutijama i ukrasima, sa dekupažom, jer mi ta ‘zanatska’ umjetnost ne oduzima mnogo vremena, a rasterećuje me. Ali, tada sam počela da radim i po zidovima nove kuće, da pravim ‘cigle’, oslikavam zidove, krečim. Čak sam i drugima radila zidove, dimnjake, murale, kale u 3D verziji. Volim i rad sa naplavinama izvađenim iz mora, sa kamenjem koje je voda oblikovala, sa školjkama. Korak po korak otkrivala sam i sebe i svoje talente“, priča žena koja je završila srednju turističku školu.

Od fakulteta za turizam je odustala jer je shvatila da se u tome ne pronalazi, a nijesu joj, kaže, primamljive bile ni “nikšićke teme“, poput predškolskog, učiteljskog ili DIF-a.

“Jednostavno, nijesam se pronašla u tome. To nijesam bila ja, jer uvijek sam težila da postignem ono što stvarno želim, a ne ono što drugi očekuju od mene ili mi okolnosti nameću. Volim da mi i duša i tijelo budu zadovoljni“.

Voli i da to što napravi pokloni, one posebne, srcu prirasle predmete i slike - zadržava, raduje se kada njene rukotvorine stignu u “prave ruke“.

“Priznajem da ne mogu da prežalim jednu kutiju koju sam prodala. Probala sam da odradim istu, ali nijesam uspjela, jer ne mogu se dvije identične stvari napraviti. Drago mi je što su moji radovi otišli u ruke onih koji cijene to što napravim i što je sve veći broj onih koji mi daju odriješene ruke da uradim onako kako ja mislim da treba. Posebno sam ponosna na sebe što i dalje imam tu motivaciju, što ne odustajem i što volim da poklanjam“.

Priznaje da najviše voli da slika, ali i da vjeruje da još nije do kraja otkrila sve talente jer, kako reče, uvijek se može napraviti korak dalje.

Likovna akademija još neostvaren san

Danka kaže da joj je posebno drago što su umjetnici sa diplomom bili oduševljeni zidovima koje je oslikala. Sve joj je to pomoglo da još više dobije na samopouzdanju. Nedavno je njen rad nagradila Academy of 3d Art, Decoupage and Craft International iz Londona od koje je dobila sertifikat, ali i postala njihov član i time dobila mogućnost da se reklamira na njihovoj stranici.

“To mi je kao neka nadoknada za to što nijesam ostvarila svoj san. Htjela sam da upišem likovnu akademiju, ali me život poveo na neku drugu stranu. Što naumim - to i završim, ali eto to nijesam, tako da mi ovo dođe kao neka satisfakcija“.

Pošto se Danka tako lako ne odriče snova, možda sa kćerkom Tamarom, koja je odlučila da upiše srednju likovnu školu, ukrsti kičicu i zajedno ovjere indeks.

“Možda, jer nijesam ograničena sa vremenom, možda se nekada desi da upišem likovnu akademiju. Tamara mi predlaže da zajedno upišemo, kada dođe vrijeme za to. Nekako sam neispunjena ako to ne završim“.

Obećah da ću, ako to uradi, za četiri godine ponovo raditi tekst o njoj. Ali, i o Tamari. O majci i kćerci brucoškinjama kojima je umjetnost drugo ime za sreću.

( Svetlana Mandić )