Sunce, vruće mi je!

Ne treba ti priča o Srebrenici, dovoljno je da čuješ naivno ćaskanje o vremenu i shvatiš da lokalni čovjek ima problem sa priznanjem prošlosti.

Kad god temperatura premaši trideset stepeni Celzijusa dešava se ponovno rađanje istorije. Počinje novi ciklus oboženja redovne sunčeve aktivnosti. Sve dosadašnje cikotićke nedaće i vrućine nikad nisu postojale. Samo je ova sadašnja prava, od ove sparine počinje svijest narodne patnje, u njoj se začinje osjećaj pripadanja svijetu jedne nove i više klimatske tragedije.

Priča se nalik Uskrsu obnavlja svake godine. Kao što je suština religijskog rituala da zagazi u mitološko vrijeme, tako su i vrućine u Podgorici šansa da se mitologizuje jedna sinoptička trivija i skokne do viših sfera značenja. Podgorička vrelina hara svojim eksponencijalnim prostorom žalopojke i otkriva mentalnu frakciju koja se širi sama od sebe. Jer ovako vruće nije nikad bilo, svjedočiš unikatnom dešavanju, što u konačnom čini da ti je život ipak vrijedan i poseban.

To je osnovna potreba plemenske zajednice i obožavalaca svakog kulta - da se izdignu iznad statistike i racionalnog poimanja okolnosti. Iako znaš da je vrijeme isto skoro svake godine, ponavljaš mantru kako ovo upravo sad nastaje u nepojmljivoj urgenciji i po tajnim regulama. Nije to mala stvar, svaki čovjek sad može glasno da rikne kako pripada izabranoj generaciji, da ne kažem narodu, koji je doživio ovo istinsko čudo, 35 stepeni usred ljeta!

Prošlost tu nema šansu, čak ni da bude sagledana a kamoli priznata, jer ove vrućine su, pazi sad - nezapamćene. To znači da niko ne pamti takve vrućine. Ali i da ove sadašnje vrućine već na rođenju dobijaju atribut nezapamćenih, dakle, nepamtljivih, što znači da ih čeka ista neslavna sudbina zagubljenih ljetnjih zapara koje narodna pamet u budućem vremenu jednostavno ne priznaje.

Nismo nikad podržali rat, učestvovali u ratu, nismo bili u zabludi, slavili zločince, sarađivali sa osvajačem, zapustili svoje politike, društvene prilike, đavolisali silne šanse, ali što je najvažnije - nikad brate nije bilo ovako vruće! Sve se dešava odjednom, ništa nema vlastito utemeljenje, anamnezu, ničemu se ne prilazi postupno uz pomoć metoda, svetac obara vlast, bog silazi na zemlju i zapovijeda jedno blaženo oruk, svako sjećanje i računica se diskredituje u prostom razgovoru dvije tetke, koje povijene u gluvo popodne imaju daha još samo da izuste:

Vala ovo nije bilo, da ja pamtim…!

Ta svijest koja selektivnim sjećanjem prošlom ukida svaki renome i vjerodostojnost, slično se odnosi i prema prostoru. I prostor se izdvaja iz konteksta i mitologizuje. Ovo što se ovđe dešava nema niđe na svijet, u cijelom kosmosu ne postoji, ova je suptropska tačka na zemaljskoj kugli nemjerljiva, zadnji ulaz bermudskog trougla, samo ovdje mogućan kao nekakva pomjerena realnost, jako usložena i zajebana, ali neponovljiva i nikad lišena šarma.

I opet je zadovoljan domaćin poslije ručka kad znojan ispod klime zalegne sa pametnim telefonom i počne da lista bombaste naslove. Ovo nema u svijet, kaže, pa iako ne misli skroz ozbiljno, to stalno ponavlja, jer mu je drago da sve to bude neobjašnjivo i bogomdano, da sve čemu svjedoči nije samo ocvala realija banana države, jedne u nizu koja se lakta sa susjedom i ponavlja isti ekonomski i politički kliše, mnogo puta viđen u krajinama širokog svijeta.

Ovo stvarno nema niđe, gunđa domaćin i razlistava afere pred zajapurenim licem. A još i ova vrelina - nezapamćena! Nikad se i niđe nije zadesila ovakva politička kriza i paklena vrućina, pukle su jedanak kao džeferdari Nikca od Rovina i Jašara Babića, što domaćinu daje neku vrstu martirskog oreola, epskog i herojskog konteksta, i on sad može časno da se surva u dremku, svjestan da diše jedinstven košmar, stvarnost po kojoj psuje masno, kao da joj tepa dok joj se sveti.

I psuje i gunđa, ne bataljuje, samo da ne bi priznao kako je sve to što se dešava okolo već mnogo puta viđeno, čak i u njegovom neznatnom životnom vijeku, toliko puta doživljeno, prežvakano i ofucano kao stari vic.

( Brano Mandić )