Šta možemo da naučimo iz raspada Jugoslavije

Da li je vrijedjelo? Decenija ratova? Bjekstva, protjerivanja? Ne - rekla bi većina građana sedam država nasljednica Jugoslavije, kada bi neko pitao njihov reprezentativni kolektiv: kako starije, koji su to doživjeli, tako i mlađe, koji ne pamte ništa osim postjugoslavenskog doba.

Ali takav kolektiv ne postoji. Ne postoji više ni jugoslovensko društvo koje bi reprezentovao.

Ako danas o tome pitate ljude u bivšim republikama, dobićete veoma različite odgovore. Samo većina u Sloveniji se opušteno sjeća zajedničke multietničke države. "Bilo je u redu, sasvim dobro, za neke stvari je prava šteta, ali na kraju više nije išlo": to je najraširenija formula. Ali, da li je stvarno bilo u redu?

Među Albancima na Kosovu gotovo da nema "jugonostalgičara". Sjećanje na posljednju deceniju ove države za njih je previše traumatično. Na Kosovu doduše do 1999. nije bilo rata, ali je bilo policijskog terora.

S druge strane, propast Jugoslavije otvoreno žale mnogi u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, pa čak - iako iza zatvorenih vrata ili poslije trećeg piva - i u Hrvatskoj.

Nešto više od deset godina nakon nezavisnosti i rata u Hrvatskoj, u velikom istraživanju javnog mnjenja, većina ispitanika Josipa Broza Tita je opisala kao kultnu ličnost prezrene Jugoslavije, kao najvećeg Hrvata svih vremena. Pokušaj da se ta pozicija zamijeni ocem hrvatske nezavisnosti 1991. Franjom Tuđmanom nije naišao na istinsko odobravanje. Stipe Mesić, drugi predsjednik Hrvatske nakon nezavisnosti, svoje memoare je ponosno naslovio: "Kako smo uništili Jugoslaviju". To nije prošlo dobro. Drugo izdanje iste knjige nosi naslov: "Kako je uništena Jugoslavija".

Različitost nije bila problem

Zemlja je dugo nosila sjeme svog raspada. Problem nije bila kulturna raznolikost stanovnika. Druge nacije, od Indije do Švajcarske ili imigracijske zemlje poput SAD, izlazile su i izlaze na kraj sa daleko većim razlikama. Problem je bio odnos prema toj raznolikosti.

U "prvoj Jugoslaviji" u međuratnom periodu (1918-1941) važila je parola da nacionalne, konfesionalne ili kulturne razlike treba po mogućnosti - ignorisati. Dogodilo se suprotno od željenog: upravo zato što razlike nije trebalo da budu problem, utoliko temeljnije je uspijevala da probije relativna većina - Srbi.

Obzirnost komunista

Nakon napada nacističke Njemačke i snažno etnički obojenog građanskog rata koji je uslijedio 40-ih godina, komunisti su se zakleli da neće ponoviti staru grešku. U "drugoj Jugoslaviji" (1943-1991) stari nacionalni identiteti svjesno su uzimani u obzir - i promovisani su novi, na primjer Makedonaca, Muslimana (sada Bošnjaci) i na kraju takođe Roma.

Taj je sistem funkcionisao sve dok se, po sovjetskom modelu, nacionalni identitet shvatao kao folklor i dok je za politiku isključivo bila odgovorna Komunistička partija. Ali, kako je komunizam postajao sve upitniji a parlamentarna demokratija se pokazivala nadmoćnom širom svijeta i kada je na kraju izblijedio i mit o partizanskom ratu, nacionalna pripadnost dobijala je sve više i više politički značaj.

Etnicizam umjesto demokratije

Funkcije, radna mjesta, finansijska sredstva, autoputevi, fabrike i preduzeća - u socijalističkoj Jugoslaviji se uvijek vodilo računa o etničkom „ključu". Odluke većine bile su zabranjene jer je jedna nacionalnost uvijek bila jača od drugih. Sve je bilo usmjereno ka postizanju optimalne ravnoteže. Ali ravnoteža je mogla da bude samo labilna. Kada je bila poremećena, kao u Hrvatskoj ranih 70-ih, Tito je presudio a one koji su ometali mir, poslao u zatvor.

Mogući nasljednik Tita, veliki medijator, morao je da bude uspješna mješavina svih jugoslovenskih nacionalnosti. Ali takav neko nije se rodio.

U osmočlanom Predsjedništvu Jugoslavije koje je uslijedilo, odluke većine bile su formalno moguće, ali kada bi jedna nacija bila preglasana, odmah se dovodilo u pitanje opstanak države.

Kada je Slobodan Milošević, koji je u početku važio za srpskog „reformskog predsjednika", sa svojim „srpskim blokom" ignorisao tu neophodnu obazrivost, država je zaista bila gotova.

Logika podjele

Jugonostalgičari danas opet kao uzor hvale model multietničke države; zemlju su uništile neprijateljske strane zemlje ili zlonamjerni političari.

Ali društvo, koje svoje bogatstvo i moć raspoređuje prema etno-nacionalnim kvotama, ne treba da se čudi kada sukobi između etničkih grupa nadvladaju i počnu određivati sve. Na kraju je podjela bila logična posljedica. Kao ni drugdje na svijetu, ni u Jugoslaviji nije nedostajalo zlonamjernih ljudi koji su projekat doveli do krvavog kraja.

To ne znači da Jugoslavija nikada nije imala šanse. Kada je krajem 60-ih gotovo svuda u svijetu vladao duh demokratskog prekoreta i u Jugoslaviji se se mladi borili za liberalne vrijednosti. Većini je prvenstveno bila važna građanska, a ne nacionalna jednakost. Ali stara garda na vlasti, s Titom na čelu, nije se mogla odvažiti na više demokratije. Umjesto toga, odlučila je da još više uravnoteži etnički balans. Na kraju su se svi osjećali eksploatisanim od svih. I svi - s pravom.

Jugoslavije više nikada neće biti. Ali i druge multietničke države i organizacije nalik državama suočavaju se danas sa izazovima sličnim onima koje je imala jugoslovenska multietnička država prije svog raspada. To je dovoljan razlog da se prilikom pogleda unazad, izbjegne bilo kakva arogancija.

(Deutsche Welle)

( Norbert Mapes-Nidik )