Baviti se muzikom znači biti ispunjen najljepšom emocijom

Nakon što je dosadašnju karijeru i obrazovanje krunisala prvim solističkim koncertom početkom juna, mlada crnogorska violistkinja Iva Durković priprema se da na jesen svoj muzički put nastavi u Londonu na Muzičkoj akademiji “Guildhall” (Guildhall School of Music and Drama), gdje će u septembru započeti studije u klasi profesora Metjua Džounsa.

“Posebno se radujem početku studija i mislim da je ovo izuzetna prilika za mene kao umjetnika da radim i napredujem u jednom od najvećih svjetskih centara muzike. London će svakako biti velika promjena, ali jako mi je važno što ću biti okružena velikim umjetnicima i sjajnim pedagozima i kolegama od kojih ću, vjerujem, naučiti mnogo, ne samo o svom instrumentu i izvođačkoj tehnici, već i o mnogim drugim stvarima. Što se tiče daljih planova, nakon osnovnih studija planiram da se usavršavam dalje, takođe negdje u inostranstvu, planiram i da nastupam kao solista, član kamernih ansambala i naravno orkestara, a vidjećemo gdje i do kojih scena će me put odvesti”, ukratko kaže Durković “Vijestima”.

Ona otkriva da je Guildhall bila ujedno i jedina akademija na koju se prijavila i da nije imala velika očekivanja. Prijemni ispit je položila u oktobru 2020. godine, i to onlajn putem, usljed epidemiološke situacije izazvane virusom korona.

“U početku mi je sve to bilo nerealno i trebalo mi je malo vremena da shvatim da sam zaista položila taj prijemni. Uglavnom kada se prijavljujemo na audicije, ispite, takmičenja, mi smo u startu upoznati sa činjenicom da možda nećemo proći, biti primljeni ili dobiti reakciju kakvu želimo, ali u mom slučaju je to sve bilo pozitivno. To je ujedno i jedina akademija na koju sam aplicirala i poslala snimak što je zapravo prvi korak od kojeg nijesam očekivala mnogo, ali na kraju je sve ispalo dobro”, kaže ona.

Iva Durković rođena je 2002. godine u Podgorici. Muzičko obrazovanje stekla je u Umjetničkoj školi za muziku i balet “Vasa Pavić” gdje je nedavno maturirala. U klasi Jova Nikočevića učila je najprije violinu, a zatim violu. Tokom školovanja je na brojnim državnim i međunarodnim takmičenjima osvajala uglavnom prve nagrade. Redovna je učesnica Ljetnjeg kampa za kamernu muziku na kojem je imala priliku da se usavršava u okviru kamernih ansambala i orkestra pod mentorstvom eminentnih profesora i umjetnika, a učestvovala je i na brojnim festivalima i seminarima. Pohađala je majstorske kurseve kod brojnih profesora i dirigenata (Metju Džouns, Toni Šeroks, Fabio Sperandi, Herman Klavi, Mateo Montanari, Paolo Marcoki, Graf Murž, Helen Klement, Rejčel Roberts, Mihal Budinski i dr.). Dugogodišnja je stipendistkinja Ministarstva prosvjete i dobitnica nagrade “Fonda za talente”. Pored svega toga, Durković je početkom juna održala i svoj prvi solistički koncert u Podgorici, u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” i može se reći da je tako uplovila u ozbiljne muzičke vode.

“Ja sam veoma zadovoljna ovim koncertom i zahvalna KIC-u Budo Tomović na prilici da nastupim. Sve je proteklo onako kako sam planirala i baš sam zadovoljna zbog te večeri. Atmosfera je bila prelijepa i nadam se da je publici bilo makar jednako lijepo kao i meni, a na osnovu njihovih reakcija i aplauza rekla bih da jeste i to mi je posebno drago Ovim nastupom otvaram sebi vrata za neke naredne nastupe u zemlji”, zadovoljno potvrđuje Durković.

S obzirom na to da viola nije (toliko) popularan i zastupljen instrument, makar u Crnoj Gori, Durković objašnjava razlike između viole i violine, a zatim se prisjeća i kako se upoznala sa njom, pa tako i sa sobom, te potpuno posvetila upravo violi.

“Viola je kod nas prilično deficitaran instrument. Malo ljudi se posveti violi, tek na akademiji ima više onih koji sviraju violu. Svakako, u pitanju je rijedak instrument što je prava šteta jer je viola veoma lijepa i ima prelijepu boju zvuka, topla je i nježna. Ljudi obično ne razlikuju violinu i violu tako da je običnim slušaocima teško da ih razlikuju po zvuku pa čak i kada slušaju. Viola je malo veća što se odokativno baš i ne vidi, zatim ima različite žice, dublji zvuk i malo topliju boju tona od violine, nešto između violine i čela zapravo. Za nekoga ko sluša sa strane možda i nema neke velike razlike, ali profesionalci i poznavaoci klasične muzike primjećuju i prepoznaju razlike... Moj muzički put je krenuo uz violinu koja je bila prvobitan odabir, da bih se kasnije, ljeto prije srednje škole, odlučila za violu na preporuku i po savjetu mog profesora. Tada sam počela i tako se zaljubila u svoj instrument”, ističe Durković.

Vježbanje muzičkog instrumenta i posvećivanje klasičnoj muzici često se povezuje sa svakodnevnim višesatnim muziciranjem, nerijetko i određenim žrtvama zarad muzike, ali za Durković nije tako. Ona ističe da je srećna zbog mogućnosti da radi ono što voli pri čemu to podrazumijeva uživanje, učenje, istraživanje, pa i eksperimentisanje u polju muzike.

“Vježbanje nekog muzičkog instrumenta je proces koji traje od samog upoznavanja sa instrumentom, praktično od djetinjstva. Ja kao mala nijesam to previše ozbiljno shvatala, više je za mene to bila igra i zabava, kao za svako dijete možda. Kako sam rasla tako se razvijala i postajala veća moja ljubav prema muzici i privrženost violi, pa sam tako sve više vježbala i posvećivala se tome. Smatram da vježbanje jeste važan faktor za svakoga ko se bavi klasičnom muzikom, ali ne predstavlja neki problem ili žrtvu već više zadovoljstvo. Muzika je svakako nešto bez čega ja ne bih bila ja. U svemu je što radim, u svemu što osjećam i u svemu što jesam. Poziv muzičara, naročito klasičnog, nosi sa sobom uspone, padove, odricanja i jednostavno zahtijeva postavljanje prioriteta i čini da se ponekad osjećamo kao da smo sami... Ipak, pored svega toga, ono što je najvažnije jeste što baviti se muzikom znači uvijek biti ispunjen najljepšom emocijom koja postoji”, zaključuje Durković.

Klasična muzika na putu da postane popularnija

Klasična muzika uvijek ima svoju publiku, bez obzira na sve, tvrdi Iva Durković i dodaje da “ta publika u Crnoj Gori možda nije toliko brojna kao u nekim drugim državama i svjetskim centrima, ali je uvijek puna podrške”. Bez sumnje, položaj mladih muzičara i klasike uopšte trebalo bi poboljšati, smatra ona.

“Klasična muzika u Crnoj Gori nije dovoljno cijenjena, ali mi se čini da je na dobrom putu da postane popularnija, samo joj treba dati više prostora. Mladi muzičari ne dobijaju dovoljno prostora i podstreka na našoj sceni kao što to dobijaju neke druge stvari. Ima izuzetno talentovanih mladih ljudi kod nas, a većina njih planira da svoju karijeru gradi negdje drugo što mislim da je šteta. Može se reći da se kod nas razvija i da ide ka dobrom putu klasična muzika, ali da je treba dodatno podstaći”, kaže ona.

Sluša klasiku, rok, džez...

Na pitanje šta privatno voli da sluša, a zatim i koja djela uživa da izvodi, Iva Durković ističe da ne obraća mnogo pažnje na žanr, sve dok je muzika kvalitetna.

“Slušam klasiku dosta, zato što sam rasla uz nju pa mi je bliska i prirodna, a njome se i bavim. Pored klasike slušam i ostale žanrove, rok, džez, svu kvalitetnu muziku. Volim muziku u cjelini i okružena sam ljudima koji slušaju sličnu muziku. Teško je odgovoriti na pitanje koja djela posebno preferiram da izvodim, jer svako djelo je priča za sebe. Ponekad više volim barok i klasiku, Baha, Mocarta, Betovena, nekad mi više prija romantizam pa sviram Bruha, Rahmanjinova, Dvoržaka, Bramsa... a nerijetko volim i modernija djela 20. vijeka koja su stvarali Stravinski, Prokofjev, Šostakovič... Klasična muzika je previše kompleksna da bih mogla da izaberem ‘najboljeg’ ili ‘najdražeg’ među kompozitorima ili djelima. Uvijek sve zavisi i od raspoloženja, emocija, pa čak ponekad i od vremena napolju. (osmijeh) U tome i jeste ljepota raznolikosti klasične muzike”, poručuje Durković.

( Jelena Kontić )