Omaž američkoj literaturi i “onoj Americi”

Jedan od najvećih američkih pisaca kratkih priča, a koji je sebe smatrao prvenstveno pjesnikom, Rejmond Karver zapisao je da “on sam piše o ljudima koji nemaju uvijek nekoga ko bi govorio za njih”. Dramski pisac i prevodilac Ana Bošković podsjeća na ovu Karverovu rečenicu u recenziji nove zbirke priča Sava Markoča, poistovjećujući njegovu misiju prikazivanja sudbina odabranih likova.

Nova knjiga Sava Markoča “Priče sa zapadne strane” objavljena je nedavno u izdanju “Grafičkog atelja CG”, a dolazi nakon zbirke “Kula od sjećanja i druge priče” koja je objavljena 2018. godine. Prilikom jednog od predstavljanja svoje prve zbirke priča Markoč je upitan i šta planira dalje, a ono što je odgovorio u tom trenutku ispunio je u “Pričama sa zapadne strane”.

“’Kula od sjećanja’ je zbirka priča rađena na ivici autobiografskog. Nije ona u potpunosti autobiografska, ali pisci, a dozvoliću sebi da se tako nazovem, uglavnom sa prvom knjigom pribjegavaju sjećanjima iz djetinjstva, mladosti, opisuju stvari koje su se desile njima ili nekome iz okruženja, a koje pamte i to je možda i najlakši i najspremniji materijal. Ta knjiga se, međutim, sastoji iz tri cjeline od kojih se treća, posljednja, zove kao i dio naslova “... i druge priče”. Te druge priče nijesu autobiografske, nijesu proživljene, u njima nijesam učestvovao već je u pitanju fikcija. Jedna priča koja zatvara knjigu na samom kraju zove se ‘Sise o klin’ i rađena je u maniru američkih pisaca poput Karvera, Džona Fantea, odnosno likova koji su mene oblikovali kao čovjeka čitajući ih od tinejdžerskih dana do danas. Sjećam se da me je neko u Baru, na promociji knjige ‘Kula od sjećanja i druge priče’ koja se održala baš povodom Svjetskog dana knjige, pitao šta planiram dalje, hoću li i šta pisati, a ja sam odgovorio da ako budem pisao drugu knjigu ona bi trebalo da izgleda kao ta priča koja zatvara prvu”, otkriva Markoč u razgovoru za “Vijesti”.

Njegova priča “Sise o klin” je uvrštena i u “Priče sa zapadne strane”, neznatno promijenjena i korigovana u odnosu na prvobitnu, ali svakako predstavlja poveznicu između “Kule od sjećanja” i “Priča sa zapadne strane”, potvrđuje on.

“Nijesam njome otvorio drugu zbirku jer ima drugačiji kontinuitet i nije se mogla naći na samom početku, ali sama po sebi definitivno jeste poveznica dvije knjige. Priče se mogu čitati pojedinačno, svaka za sebe, bilo kojim redom ili bez reda, ali sam ih ja ipak posložio po nekoj mojoj zamisli koju ne bih umio potpuno objasniti. Samo je uvodna priča smisleno prva i na svom mjestu, mada i druga - iseljenička ‘Pas koji je pojeo zemljotres’. Ipak, sve su to individualne ljudske sudbine. Na primjer, ta početna priča ‘Karirani stolnjaci, leptir mašne, crteži na mokrom pijesku, dvije smrti, jedan akt i bendžo iz Alabame’ još uvijek se dešava na našem tlu u nekom izmišljenom malom primorskom gradu. Pojavljuje se tamo neka Suzana koja asocira na onu ‘Do not cry for me, I come from Alabama, with my Banjo on my knee’ i nagovještava da će već sljedeća i ostale priče biti smještene na Zapadu, u ‘onoj Americi’ koja je valjala i koja se meni dopada(la), u kojoj se desio jedan Vudstok na primjer, a da ne pričam dalje. Kad već spomenuh Vudstok, jedan od likova koji je bio na tom događaju je i Džoni Baksuz (Johnny Baksuz) koji pak nije imao sreće, a tamo je i gospođica Natingejl (Koliko Očenaša za ljubavnika gospođice Nightingale) koja je lijepo pjevala ali je bila zlostavljana i tako dalje...”, priča Markoč i nastavlja da razbuktava interesovanje za životima svojih likova.

“Priče nose mirise i opise Zapada. Ima tu jedan triptih ‘Barske mušice’ koji čine: ‘Barmen koji nije znao ko je Henry Chinaski’ koja odmah asocira na Čarlsa Bukovskog, druga je ‘Papa was a boxer’ - Papa je bio bokser, što asocira na pjesmu od Temptationa ‘Papa was a rolling stone’ što znači da je bio skitnica, a papa u književnosti znamo ko je - Ernest Hemingvej. Treća priča u ovom triptihu je ‘Plava krv’ u kojoj su glavni likovi Arturo Bandini i njegova djevojka Kamila glavni likovi i Fanteovog djela ‘Ask the Dust’ - ‘Upitaj prah’...”, otkriva Markoč.

On u svojim djelima predstavlja život običnog čovjeka koji nosi svoj život i bori se sa njim na tako blizak način koji nije niti farsa niti kliše, već ljudska sudbina - filmična, a književna. To su primijetili i neki kritičari, recenzenti, što je za Markoča, kaže, kompliment...

“A knjiga je prije svega omaž američkoj literaturi koja je meni pri srcu. Likovi su taman takvi kao što ste rekli i uostalom se ne može ni očekivati da budu drugačiji kada dolaze od jednog čovjeka poput mene, jer ja kao autor nijesam mnogo bolji od njih”, zaključuje Markoč.

Po preporuci autora knjigu “Priče sa zapadne strane” treba čitati “Čitati poslije 5 p.m.” iz jednostavnih i racionalnih razloga, kaže autor uz smijeh. Markoč u razgovoru za “Vijesti” otkriva i da će zbirka priča biti predstavljena na Barskom ljetopisu 23. jula, a na promociji će, pored njega, o knjizi govoriti i njegov sin dr Anton Markoč koji je napisao predgovor i ispred izdavača Mirko Rakočević.

Naslov koji krije simboliku i oni od kojih se mnogo očekuje

Iz naslova knjige “Priče sa zapadne strane” naslućuje se mnogo, a posebnu simboliku krije i posveta autorovoj djeci - Antonu i Mariji. Stiče se utisak da je ova knjiga tako još intimnija i bliža, no Markoč otkriva i još zanimljivosti.

“Znate, postoji jedan američki film, mjuzikl ‘Priča sa zapadne strane’ iz 1961. godine u kojem Natali Vud igra glavnog lika Mariju, dok se drugi glavni lik zove Anton, to jest Toni kojeg igra Ričard Bejmer. I to se poklopilo, ali sam ja svoju zbirku nazvao ‘Priče sa zapadne strane’, ne na osnovu tog filma već na osnovu mog filma i mog života”, kaže on.

Pored naslova zbirke, pažnju plijene i naslovi svake od priča u knjizi od kojih je autor neke već i spomenuo i ističe da je njima posebno zadovoljan.

“Ja sam naslovima baš zadovoljan i smatram da su dobro ispali. Bojim se da su naslovi možda i najbolji u čitavoj knjizi. (smijeh) Imam osjećaj da se od njih mnogo očekuje. Neki od čitalaca su mi rekli da dok čitaju moje priče u glavi razvijaju slike kao da gledaju film. Možda je to zbog načina na koji pišem priče, a koji ne podrazumijeva koncepte i proračune, već samo ideju u glavi”, objašnjava Markoč.

( Jelena Kontić )