Morison u Sesvetskoj šumi

Jesen je te 1981. u sesvetskim šumama počela ostavljati rumene, pa žute tragove. Krošnje su sakrivale vojna skladišta i stražarnice oko njih. Ritam života je bio jednostavan, dva sata straža, šest sati odmora. Gruba tkanina vojničkog odijela vonjala je na nikada dobro ispran znoj generacija vojnika prije mene. Zaduživali smo pravu, bojevu municiju. Među nama su kolale priče o automobilima koji usred noći ugašenih svjetala zastanu na obližnjem lokalnom putu koji vodi do Zagreba. Neko se kroz gustiš došunja do stražarske kućice i zavrne šiju usnulom stražaru, a onda se vrati tiho, kao zvijer na krvavim šapama, u kola koja kliznu u tamu prema svjetlašcima velegrada.

Nisam bio siguran da li je priču izmislio kapetan da bi nas strahom držao budnim ili je neko jednom zaista nastradao. Ja sam prve jesenje kiše na straži u sesvetskim šumama dočekao pod krošnjom hrasta - u stražarske kućice niko od stražara nije išao jer bi nas tamo nezvani gosti prvo tražili.

Jedne noći je rominjanje kapi po lišću bilo slično onom iz melodije koju sam volio u gimnazijskom životu prije vojske. Na unutrašnjem gramofonu - a imao sam ga spremnog u svojoj imaginaciji - jasno sam u tri ujutro začuo: Riders on the Storm - Jahači oluje:

rođen u ovoj kući

bačen u ovaj svijet

kao pas bez kosti

glumac bez publike

jahač na oluji...

Ovo je kraj. Kraj čega?

Nekoliko mjeseci kasnije sam u rokovniku - jedinom predmetu iz bivšeg civilnog života koji mi je nešto značio - pronašao prevod pjesme “The End”. Zalijepljen isječak iz omladinske rok štampe. Dugo se te stvari nisam sjetio. Ustanovio sam da je još uvijek znam napamet. Ti stihovi su mi pali na um opet na straži - te godine smo stalno čuvali nešto od nekog.

Cijev puške se ledila na sjevercu, susnježica koja prelazi u sitni, podmukli snijeg i tama slabo pocijepana rasvjetom uz kasarnsku ogradu.

Svijet pred zoru ponekad izgleda kao samrtnik koji se nikada neće probuditi.

Hladnoća se uvlačila u mlade kosti praveći u njima zalihu kostobolje za starost. Počeo sam da stupam strojevim korakom duž betonske staze, uz ogradu kasarne Borongaj gdje sam bio raspoređen na straži. Ritam čizama na betonu je pokrenuo unutrašnji gramofon.

Začuo sam onaj bratski, očajniki, bluzerski glas: This is the end, my only friend, the End.

Dobacivao sam najprije sebi u nedra, a onda sve glasnije, ledenoj zagrebačkoj noći:

Ovo je kraj lijepi prijatelju

Ovo je kraj moj jedini prijatelju

Morison je govorio o konačnom rastanku, o tome da prijatelja više nikada neće pogledati u oči, o ruci neznanca u zemlji beznađa, o tome kako su sva djeca luda čekajući ljetnju kišu.

To gluvo doba na ivici kasarne punilo se suludim slikama koje su mu - paradoksalno - davale neki smisao.

Morison je pjesmu napisao kada je raskinuo sa svojom djevojkom Meri Verbelou.

Ali slike koje je stvorio obuhvatile su više od ljubavnog bola - one su bile mješavina starozavjetnog proročanstva i generacijskog osjećanja gubitka. Putokaz u ništavilo na kraju jedne epohe. Ili su - kao za mene - označile nasilini kraj djetinjstva. Sa osamnaest sam bio prinuđen da lupam čizmama o beton pred zoru, recitujući Morisonove stihove, da ne bih zadrijemao i klonuo u bijelu smrt. Ili da ne bih poludio od tolike količine sistemskog nasilja i gluposti.

"The Doors of Perception"

Moje Rođaštvo sa američkim buntovnikom i harizmatičnim pjevačem nije bilo idolopokloničke prirode. Nisam htio da budem kao on. Samo sam osjećao da to što on saopštava muzikom i tekstovima jeste nešto što i ja imam u sebi. Kasnije sam shvatio da je ustvari umjetnik, pjesnik Morison izabrao rok kao sredstvo da ostvari svoju umjetnost. Njegovi uzori nisu dolazili samo iz američke muzičke tradicije već velikim dijelom iz - svjetskog pjesništva. Velegradsko “Cvijeće zla” Šarla Bodlera je ostavilo trag u Morisonovim tamnim pjesmama isto kao i simbolička revolucionarnost Artura Remboa ili proročko pjevanje Viljema Blejka. Prepoznatljivi su tragovi Keruakovog kultnog romana “Na putu”, cijele generacije bitnika, Frejzerove “Zlatne grane” i mnogih drugih kapitalnih djela.

A ime grupe - The Doors? Ono potiče iz knjige The Doors of Perception - Vrata percepcije Oldusa Hakslija. Haksli je 1954. opisao svoja iskustva sa meskalinom. Ali i Haksli je naslov knjige preuzeo od Vilijama Blejka koji je zapisao:

If the doors of perception were cleansed

everything would appear to man as it is, infinite.

Ako bi se očistila vrata percepcije,

sve bi se pred čovjekom ukazalo kao što jeste - beskrajno.

Hakslija je, dakle, šezdesetih, kada sam rođen, čitao kalifornijski student Džim Morison, kojeg su interesovali i meskalin i Blejk i načini širenja percepcije. Kada dođe vrijeme da bendu da ime, on neće oklijevati. The Doors. Vrata percepcije kroz koja će svojom muzikom, svojim slikama, željeti da nas povede. „Nudim slike. Evociram sjećanja... Slobodu. Ali mi možemo samo da otvorimo vrata, ne možemo da kroz njih uvlačimo ljude”, rekao je u jednom intervjuu.

Tragedija i muzika

Slike koje su najbolji Morisonovi stihovi proizvodili u mojoj glavi bile su one kojima sam kao stariji tinejdžer i ja težio, kada sam pisao - htio sam da imaju jednaku estetsku razigranost, iracionalni šarm i duboku, neizlječivu tugu.

Ovdje je vrijeme da u priču uvedem Dionisa, starogrčkog boga plodnosti, vegetacije, vina, uživanja i - ekstaze. U Dionisovim misterijama, punim vina, orgijanja i „slobodne ljubavi“ koje su docnije ponekad proganjale vlasti i u staroj Grčkoj a naročito osuđivalo hrišćanstvo, naš neprolazni život se može naslutiti jedino u mistično-ekstatičnom kultu. Kraće rečeno, radi se o našoj potrebi da čulima dotaknemo vječnost. Do Dionisa sam došao čitajući Ničea, njegovo veliko Da čulnom, helenskom odnosu prema životu. Mada tada, sredinom osamdesetih prošlog vijeka, nisam shvatao direktnu vezu između ovog njemačkog filozofa i muzičko-mistične potrage Džima Morisona, sada mi je ta veza tako očigledna - obojica su bili obnovitelji dionizijskog osjećanja života: volja za životom je volja za ekstazom. S tim što je Morison u sve to namrvio nešto apokaliptičnih začina.

Nisam bio začuđen kada sam kasnije pronašao podatak da je na Morisona odsudno uticala Ničeova knjiga “Rođenje tragedije iz duha muzike”. Morison je, budući da je studirao film, a volio pozorište, svoje koncerte nazivao “seansama”.

On je tražio lijek za traumu, kada je kao četvorogodišnjak, vidio saobraćajnu nesreću na pustinjskom auto-putu - tvrdio je poslije da su se duše dvojice umirućih indijanskih putnika iz nastradalog autobusa uselile u njega, pa od tada u njemu žive duše ljudi iz naroda Navaho. Postao je rok-šaman, “kralj guštera”, pisao je stihove u kojima su kroz pustinjski pijesak gmizale zmije sa šarama na leđima koje su bile šifre za onostranost.

Jugoslovenski Džimi

Trag erotske harizme šamana iz Amerike ostao je i u jugoslovenskom roku. Divlje jagode su opjevale djevojačku fasciniranost Morisonom:“A ti/ U Morisona si tad/ klela se“.

Džoni Štulić je u svom ironijskom izvještaju iz zagrebačke noći pod nazivom “Pametni i knjiški ljudi" otpevao:

Kažem Ćeri da smo stranci kao što to i Morison reče

Usamljeni marginalci, polusvijet...

Jeste da sam volio ovu stvar, ali Džoni je pobrkao tekstove Morisona i Sartra. U pjesmi People Are Strange Dorsi kažu: People are strange when you're a stranger - ljudi su čudni kada si tuđin.

Slovenački progresivni bend Buldožer je u balkanskom sarkastičnom veličanju Morisona Džima posegnuo 1983. za desetercem:

Pita majka Morisona Džima

o moj sine, od guštera kralju

jesi li se ikad prepanuo

jal' od vina, jal' od droge ljute

Govori joj Morisone Džimi

ja se nisam nikad prepanuo

ni od droge, ni od rujna vina

već sam sve po redu tamanio...

Nešto kasnije se uz vino i droge spominju i djeve.

Ostaje nam da konstatujemo da se reakcija naših rokera na mit Morison opsluživala kliše o sociopatskom, promiskuitetnom konzumentu svih vrsta opijata. Još za života Morison je bio svjestan da više nije vlasnik sopstvene inscenacije jer su se mediji, kako je 1970. rekao, “pretjerano usredsredili na moj reproduktivni organ”.

Tome je, naravno, katkad sam doprinosio koketirajući sa objektivima, recimo, u seriji crno-bijelih slika autorke Džoel Brodski gdje se Morison slika u pozama Isusa ili Aleksandra Velikog.

“Kraj noći u kojima smo pokušali da umremo”

Džim Daglas Morison je prešao dug put od Floride gdje je rođen do Pariza gdje je umro u 27. godini. A legenda o njemu putuje još duže do današnjih klinaca. Njegova revoltiranost građanskom Amerikom je bila revoltiranost strogom disciplinom kojom je bio okružen dok je odrastao u oficirskom domu. Divlji nagon za slobodom i ispitivanjem granica proistekao je iz te zagušljivosti. Ostalo je zabilježeno da je u prvim nastupima stidljivi Morison okrenuo leđa publici da bi mogao da pjeva. Nekoliko godina kasnije pozivao je publiku na binu, na otpor policiji. I slijedili su ga.

Morisonov otac je komandovao američkom mornaricom u vrijeme incidenta u Tonkinškom zalivu 1964. Tada su nedokazani napadi sjevernovijetnamskih patrolnih čamaca na američke brodove poslužili kao osnova za legalizovanje ulaska SAD u Vijetnamski rat. Roditelji nisu odobravali Morisonov put - ali ni on njihov. Prekida sve veze sa njima. Odbija da vidi majku na jednom od svojih nastupa. Otac mu postaje admiral baš kada Morisonove stvari osvajaju dušu američke i svjetske mladosti. Možda je samo sin admirala mogao biti tako radikalni pacifista.

Pjesma Dorsa “Neznani vojnik” inspirisala je Morisonovog kolegu koji je kao i on pohađao Filmski institut na Univerzitetu u Los Anđelesu. Taj kolega - Fransis Ford Kopola - stvorio je 1979. film “Apokalipsa sada” u kojem zvučnu zavjesu pored taktova iz Vagnerove Valkire čini Morisonov “Kraj”. Nikada ratni košmar nije bio toliko opipljiv kao u toj sintezi Kopolinih slika i Morisonovog glasa.

Poslije 50 godina

Morisonova prevratnička ćud koju nije krio, volja da provocira establišment, bili su dovoljni da ga FBI neko vrijeme uzme na zub, smatrajući ga potencijalnom opasnošću za bezbjednost SAD. Sve to ga je učinilo idealnom projekcionom figurom za omladinu koja nije htjela da gine u nepravednim ratovima već da se ostvari u svijetu sa manje stege i konvencija.

Film “The Doors” Olivera Stona iz 1990. doprinio je obnavljanju mita iz kojeg je i umjetnik i čovjek Morison polako blijedio. Klavijaturista Dorsa Rej Mazarek je nakon projekcije filma rekao da je to dobar film o nekom američkom bendu, ali nikako o Dorsima, a o Džimu Morisonu - ni u kom slučaju.

Pola vijeka je prošlo od smrti šamanskog rokera koji je sagorio na svijeći svoje želje za apsolutnom slobodom. Šta je ostalo? Kada sam bio jako mlad, ošišan i strpan u uniformu, meni je mrtvi Morison pjevao u sesvetskim noćima i to mi je pružilo utjehu.

Šta je najvitalniji dio Morisonove zaostavštine?

Modni časopis Vog (Vogue) je za Morisonovog života zadivljeno konstatovao: “Džim Morison piše kao da se Edgar Alan Po vratio u obličju jednog hipija”. A taj je pjesnik prerušen u hipija jula 1969. u razgovoru za Rolling Stone na pitanje šta ostaje iza umjetnika proročki odgovorio: “Niko ne može da zapamti cijeli roman. Niko ne umije da opiše film, skulpturu sliku. Ali otkako je ljudi - pjesme mogu dalje da žive”.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )