Plemeniti dječak i njegove žene

Borićemo se protiv golotinje na slikama, koja je odvratna koliko i preljuba u literaturi“, saopštli su italijanski futuristi 1910.

Golotinja je bila mrtva, automobil u ubrzanju bio je uzbudljiviji od ženskog tijela. Međutim, do 1919. Modiljani je gotovo sam oživio. I to nije bila dekorativna golotinja Manea, žena koja se vidi u daljini, upletena u alegorije. Nije to ni Pikasova brutalna golotinja, koju je Kenet Klark vidio kao vječnu borbu ljubavi i mržnje. Ne, ovo su bile tople, žive žene, koje su iskakale iz ramova ka posmatraču. Gola tijela, uhvaćena na platnu, nikada više neće biti ista.

Decenijama je svaka knjiga i egzibicija pričala o mitu Modiljanija i predstojeća retrospektiva u londonskom Tejt muzeju nije izuzetak. Da li je priča iz uvoda samo dio mita? Moguće je da, kao i svaki mit, ukazuje na istinu - one jesu drugačije, one jesu promijenile sve. Ne bismo imali apstraktne forme Alfreda Stiglica ili fotografije Edvarda Vestona bez uticaja Modiljanija.

Ostali elementi priče o Modiljaniju su takođe suviše omamljujući da bi ih se tek tako ostavili. Ima nečeg opčinjavajućeg u kombinaciji njegove rane briljantnosti i tijela osuuđenog na propast. Sa 14 je imao zapaljenje pluća i tifus, a sa je dobio tuberkulozu koja će ga na kraju i ubiti. Njegova laka popularnost čini ga i danas imenom koje raspaljuje maštu. Bio je dijete Italije koje je postalo omiljeno u Parizu. Živio je od jednog do drugog kreveta neke od žena koje je izluđivao pićem i svojom naravi, zavodio ih je svojim talentom i dobrim izgledom.

"Kako je divan bio, moj bože, kako je prelijep“, lamentovao je jedan od njegovih modela.

U isto vrijeme horori siromaštva zaposjeli su mnoge umjetnike sa Monmartra i Monparnasa. A zatim je smrt zakucala na Modiljanijeva vrata 1920, kada je imao samo 35, što su mnogi vidjeli kao faustovski kraj.

"Ovaj plemeniti dječak kao da je bio proklet“, pisao je Kokto kasnije. "Sahranite ga kao princa“, kazao je pjesnik Andre Salmon i to je i učinjen, svaki umjetnik u Parizu bio je u povorci na slikarevoj sahrani. A onda, kako bi kompletirala priču, njegova mlada i trudna ljubavnica Žan Ebutern pridružila mu se na onom svijetu dva dana kasnije kada je skočila sa svog prozora.

Pa kako zaći iza kulisa ovoga mita? Svaki biograf imao je svoj pristup ovoj problematici. Najskorije je Meril Sikrest sugerisala, doduše ne baš ubjedljivo, da Modiljani uopšte nije bio alkoholičar ili narkoman, već da se tako ponašao kako bi odvratio pažnju sa tuberkuloze od koje je bolovao. Izložbe su se fokusirale na rasvjetljavanje specifičnosti njegovog italijanskog porijekla ili društvenog miljea. Ova nova u Tejtu, njegova najveća retrospektiva posljednjih decenija, dosta pažnje poklanja njegovom kosmopolitizmu, podsjećajući nas da je on Jevrej iz Italije koji je živio u Parizu. Naglašava da je Modiljani bio vajar jednako koliko i slikar, otkriva njegovu vezu sa filmom i modom, te pokušajima da svoje modele predstavi kao nešto više od pasivnih hvatača muških pogleda.

Ovo ima smisli i kad imamo Modiljanijevu najbitniju ljubavnu vezu na umu. Njemu nije bilo teško da se u ženu zaljubi tako da im da sve od sebe, a tri su posebno interesantne. Dvije od njih, ruska pjesnikinja Ana Ahmatova i britanska novinarka Beatris Hejstings bile su gotovo jednako profesionalno uspješne kao i on. Ahmatovu, koja je tada bila udata, upoznao je 1910. i njihova afera trajala je duže od godinu dana. U tom periodu on je bio vajar praznih džepova koji je opsjedao gradilišta u Parizu noću kako bi došao do materijala.

"Sve u Modiljaniju je svjetlucalo kroz mrak. Uvijek mi je djelovalo kao da je okružen gustim prstenom tame“, zapisala je Ahmatova. Šetali su po kiši i recitovali Verlena jedno drugom. On ju je crtao neprestano, a jedan od tih preživjelih crteža izložen je u Tejtu.

Veza sa Hejstingsovom je trajala duže, od 1914. do 1916. i rezultirala je intrigantnim slikama. Par Modiljanijevih pisama je preživjelo, pa su članci Hejstingsove objavljivani za jedan londonski magazin krucijalni uvid u rad autora u ovom periodu. To su bile godine kada je počeo da stiče svoju reputaciju kao slikar, ali i tokom kojih je sve više počeo da se odaje alkoholu i drogama, što je njegovo ponašanje učinilo još predvidljivijim. Hejstingsova ga je, kada ga je upoznala, opisala kao zlikovca, a kasnije se žalila da je „i biser i svinja, razmaženo dijete kojem se uvijek oprašta“.

Feministkinja, odlučna da živi nekonvencionalnim životom, Hejstingsova je pušila u javnosti i nije zaostajala za svojim ljubavnikom u ispijanju pića. Takođe je izgledalo da je uzvraćala udarce. Mitovi o njihovim svađama još uvijek se šire. Postoji anegdota u kojoj ju je bacio kroz zatvoren prozor, a ona ga je ugrizla za testise.

Beatris Hejstings naslikana kao Madam Pompadur

Možda najupečatljiviji portret Hejstingsove je onaj iz 1915. gdje je predstavljena kao Madam Pompadur, anglicizovana verzija pametne i politički uticajne ljubavnice Luja XV. Sa njenim raskošnim šeširima, Hejstings se pojavljivala kao svjetska žena, njeno lice I vrat izduženi u sad već prepoznatljivom stilu Modiljanija. On je slikao kubizam sa teškim linijama poznih portreta Sezana; on je pratio svoje pariske savremenike u učenju onoga što je mogao od afričke i okeanske umjetnosti. Sada je krivotvorio stil koji je distinktivno njegov, linije koje su ocrtavale njegove figure jasno i definisano, ljudske oblike, bilo očiju ili lica. Bila je zatim Žan Ebutern, najčešće slikana Modiljanijeva ljubavnica.

Oni su se upoznali 1917. kad je on imao 33, a ona 19, ona je rodila njegovo dijete 1918. i izgleda da mu se bezuslovno posvetila čak i u njegovim najmračnijim periodima. Žan je bila bez sumnje najsmjernija od svih Modiljanijevih ozbiljnih ljubavnica. Iako je i sama bila slikarka, teško je reći da je njena karijera mnogo bila bitna u godinama u kojima je dominiralo rođenje djeteta i koje su prekinute njenim namjerno žrtvovanim životom. Njena nezavisnost dolazi kroz portrete koji djelimično, zato što ih je mnogo, prikazuju opseg poza i stavova koji premašuju puku poniznost. Trudna je veličanstvena; naslikana samo kao glava je ozbiljna i odlučna; ogrnuta na stolici sa zavezanom kosom, ona ima slabu stabilnost moderne žene...

Iako aktovi mogu biti vrhunac, izložba ima za cilj da da smisao njegovom opsegu. Postoje prijatelji (Kokto je među vizuelno najprivlačnijim), dileri i obični ljudi. Tateov Mali seljak (1918) i Dječak iz 1919 su portreti iz njegovih posljednjih godina, gdje izgleda da se još jednom vratio uticaju Sezana, ovog puta čineći monumentalnost portreta svog heroja svojima. Izložba se završava kako mora sa njegovim posljednjim ukletim autoportretom iz 1919, njegovi koščati obrazi, njegove poluzatvorene oči sa tugom i bolom al ii tijelo i lice staloženiji nego ikad. “Sreća je kao anđeo sa ozbiljnim licem”, Modiljani je napisao prije nego što je naslikao sebe u toj ulozi. I tako je mit opstao.

( Stefan Strugar )