Gost iz Svemira

Bog igrača pokreće, a ovaj figure.

Ko je iza Boga bog arhitekture

prašine, vremena, snova i nevolja?

H. L. Borhes

Porijeklo šaha još nije utvrđeno. I pored stotina istraživača i pisaca, arheoloških nalaza i knjiga koje se ne mogu smjestiti u Keopsovu piramidu ili Bobur, ono je ostalo pod velom magle i tajne.

Odakle je stigao šah? Iz svemira, tame vjekova ili novijih slojeva civilizacije? Sve mogućnosti su otvorene, nedostaje krunski dokaz.

Na čemu se zasniva teza da je šah jedini preživjeli „vanzemaljac“? Na njegovim fizičkim i intelektualnim svojstvima. Mali kvadrat sa 32 (ili manje) figure bio je jedino prikladan za tijesne letilice kosmičkim stazama. U našim pojmovnim kategorijama, ni tada (a ni danas) letači beskrajnim prostorima nijesu se mogli zabaviti nikakvim drugim sportom ili rekreacijom. U osnovi šaha je borba, kao što je ona bila neminovna u vaseljenskim prostorima, dakle, bio je, po svom karakteru, odraz realnosti i psihičkih tenzija (pretpostavljenih) gospodara nebesa. Međutim, ovu igru svemircima najviše približava njena spiritualnost. Na pragu 21. vijeka nove ere (da ne pominjemo stare milenijume) tajne šaha poznaje tek promil ljudi od nekoliko milijardi na zemlji.

To, nesumnjivo, upućuje na pretpostavku da su se šahom bavila intelektualno visoko sposobna bića, kao što su mogli biti pobjedinci beskonačnih prostora i svjetlosnih godina. Ova hipoteza nije samo u domenu spekulacije. Veliki umovi bili su zasjenjeni nedokučivošću i savršenstvom šaha. Neki pjesnički nadahnuto, drugi naučnički promišljeno, treći zamišljeni pred tajnom, šah su obavijali plaštom mističnosti i smatrali ga gostom naše planete. Zagonetni pjesnik „Malog princa“, Sent Egziperi, je ostavio šifru: „Šah je igra, kao da je stvorena izvan našeg vremena“, očigledno podrazumijevajući prostor a ne vrijeme (u užem smislu riječi).

Jedan od najtemeljitijih istraživača šaha u svijetu bio je, Makedonac, Pavle Bidev, šahovski majstor. Negirao je ratničku dimenziju igre, već je otkrio (i dokazivao) njegovu vezu s elementima prirode i zvijezdama, sažimajući sve to u zaključak: „Šah je simbol Kosmosa“. Pjesnik Brana Petrović je izrazio, koliko pardoksalnu, toliko logičnu tvrdnju: „Letom na Mesec čovek se približio bogovima - igrajući šah, on je odavno s njima“.

Najpotpunije je, stvaralačkom imaginacijom i naučnom intuicijom, to izrazio književnik Štefan Cvajg („Šahovska novela“): „Zar šah nije jedinstvena sprega svih protivrječnosti, prastar, pa ipak vječno nov, mehanički po prirodi, a djeluje samo pomoću mašte, ograničen u geometrijski krutom prostoru, a pri tom neograničen u kombinacijama, u stalnom razvoju, a ipak jalov; umovanje koje ne dovodi ni do čega, matematika koja ništa ne sračunava, umjetnost bez djela, arhitektura bez supstance, ali pri svemu tome dokazano trajniji u svome postojanju i opstajanju nego sve knjige i djela, jedina igra za koju niko ne zna koje ju je božanstvo donijelo na zemlju, da bi izoštrilo čula, suzbilo dosadu, napregnulo dušu? Gdje mu je početak, a gdje kraj?“

Cvajg je izričit da je šah božanstvo donijelo na zemlju, a tezu bi mu potkrijepili najstariji literarni i filozofski izvori Kine i Indije, pouzdaniji svjedoci „bliskog susreta“, ali to prevazilazi namjere ovog traktata.

Pozvaćemo u pomoć Omara Kajama:

„Pješaci smo samo koje pomjeraju

Kako šahista veliki naređuje

Po crno-bijelom životu nas šeće

A potom u kovčeg smrti meće“.

Od starih Kineza do iščezlih Acteka prilično su jasne predstave bogova i njihov predskazani dolazak, ali Kajamov bog je i šahista. Da li puka alegorija i simbolika ili neumrli trag šaha iz pradavnina?

Nemoć najmoćnijih kompjutera da zauzdaju šah ide u prilog tezi da je on proizvod super inteligentnih bića. Da li bi to mogao biti čovjek koji se (ako se) tako dugo odvajao od primata?

I na kraju, koliko duhovit toliko i tačan dokaz o postojanju vanzemaljskih civilizacija i njihovoj posjeti zemlji. Sve se može osporiti: i Vavilon i Potop i kosmodromi Inka, ali ne mogu virusi i šah. Gosti iz svemira. Protiv virusa čovjek se bori ljekovima, a od šaha nema melema. No, izgleda ni od virusa korona koji je 2020. godine pokorio i pomorio čitav svijet. To čini i dalje, jer mu se ne zna ni početak ni kraj. Jer, kako primjećuje američki majstor Entoni Sejdi (Anthony Saidy), autor sjajnog djela „Svijet šaha“: „Još nijesmo sreli čovjeka koji je prestao da igra šah“.

Ne može biti bez značaja i slučajno da toliko djela najstarijih civilizacija i ljudi uspostavljaju most između šaha i kosmosa. Kao da o tome najrječitije govore svojim mutnim jezikom legende. Mudrac izmislio šah da opameti surovog cara? Kao da je iko ikad mogao urazumiti i najmanjeg moćnika. U drugoj legendi mudrac otkrio tajnu igre… Otkud takav motiv, enigma, u legendama? Šah se nije ni u detalju promijenio već pet stotina godina, a stari mudraci, kao u čarobnjačkim seansama, dešifruju ili čak stvaraju šah! Takva nit u legendama navodi na misao da se čovjek našao pred stvorenom igrom. Trebalo je da joj se približi, a u podvig je svrstano njeno, vjerovatno viševjekovno, otkrivanje i tumačenje.

Druga je priča što se šah (kako ga uslovno nazivamo) u dalekim vremenima potopa, ledenih doba, razdvajanja kontinenata, nestajanja naroda i civilizacija (Atlantida!) deformisao, mijenjao oblik, nestajao, ali je, i to je krunski kamen ove hipoteze, genetski bio programiran da preživi, opstane i traje, uprkos svim zlima koja su potresala našu planetu.

Nauka, čiji su temelj pouzdane činjenice, tvrdi da šah postoji 1,5 do 2000 godina. Popularna nauka (koja se pomalo oslanja na mit i maštu) vidi ga prije 4000 godina, a naša ga hipoteza smješta u mnogo starije doba, nestalo netragom, ali u dodiru sa vanplanetarnom civilizacijom koja je ostavila svoj COD - ŠAH!

Uzme li se koja god od ovih mjera vremena, vidi se da je šah najstarija tvorevina na zemlji.

No, iako su starci uvijek bili na cijeni (sem što im je danas rejting malo opao), nije vrijednost šaha u tome.

Priča se prede zbog tog što je istina, neobična i moguća istina. Ako bi se to utvrdilo (ipak treba mnogo više dokaza) onda bi čovjek saznao i više o sebi. I onda bi sve dobilo smisao i objašnjenje.

Je li ova hipoteza o svemirskom porijeklu šaha nevjerovatnija od one da je zemlja okrugla i da se okreće oko sunca? Ipak se okreće!

Kad je rukopis počeo da se štampa, g. Milinko Rabrenović, profesor fizike i jak šahista, donio mi je knjigu velikog argentinskog naučnika, književnika i slikara Ernesta Sabata „Pojedinac i univerzum“ i u njoj sam naišao na minijaturu: „Izum i otkriće“:

„Moglo bi se reći da su, kada je izmišljen šah, potencijalno bile date sve partije: kroz vekove, igrači će otkrivati unapred postojeće partije, kao u nekoj prašumi.

Ali, ako krenemo još korak unazad, moglo bi se reći da čovek nije izmislio šah, nego da ga je otkrio. Uzevši Univerzum kao datost, sva čovekova ostvarenja i izumi bili bi, kao partije u tom Velikom Šahu, otkrića u nekoj Velikoj Prašumi.

Ali, ako odemo još jedan korak unazad, moglo bi se reći da možda Univerzum i nije bio stvoren nego otkriven u nekoj Prašumi Mogućih Svetova, prašumi složenoj, mračnoj, uzvišenoj, u koju se samo Bog usuđuje da zađe.“

Bio sam, blago rečeno, začuđen istovjetnošću u tumačenju porijekla šaha. Moju misao „da se čovjek našao pred stvorenom igrom“, E. Sabato je, znatno ranije, slično izrazio: „Čovjek nije izmislio šah, nego ga je otkrio”. Nevjerovatna koincidencija između dva čovjeka vremenski i prostorno vrlo udaljena.

No, da sve bude čudnije, podudarnost vizije se nastavlja. Sabato, misleći, naravno, ne samo na šah, piše da se on nalazi „u prašumi… u koju se samo Bog usuđuje da zađe“. Skoro istu predstavu izražava autor ove knjige u tekstu „Ljudski razgovor“, opisom Vrta mudrosti i Vrta vječnosti.

Na kraju, nije bitna podudarnost dva misaona bljeska o nastanku šaha, života i svijeta, koliko činjenica da misterija šaha još nije razjašnjena. Veliki mislilac i stvaralac E. Sabato je još jedan od pobornika kosmičkog porijekla šaha.

( Maksim Lutovac )