Doručak kod Mažestika

Aleksandar Deroko jedna je od najvažnijih ličnosti istorije Beograda. Bio je arhitekta, pilot, hodočasnik, slikar, akademik, ali ako se za nekoga može reći da je bio intelektualac velikog kalibra, bio je to Deroko. Gospodin!

Njegova zaostavština je ogromna i značajna, ali posebno mjesto zauzima knjiga “A ondak je jeroplan letijo nad Beogradom”. Džepno izdanje ove knjige imalo je nezamislivo veliki tiraž i značajan broj reizdanja. Recezent je bio Bogdan Bogdanović. To je knjiga naslovljena kao “sećanja”, to su memoari i antimemoari, to je vodič kroz istoriju Beograda na prelazu dva vijeka. Ispričana je istorija svake kuće, ulice, prikazani životi ministara, slikara i pisaca. Ali takođe i zgubidana i lokalnih faca. Uzbudljiva storija grada na dvije rijeke, grada između istoka i zapada. Vrtlog uticaja, atmosfera koja zaslužuje da bude ispričana.

Deroko ne zaobilazi nijedan značajni gradski toponim. Naravno, neke se priče vrte oko hotela Mažestik, koji je bio i ostao jedna od ključnih tačaka u kojima se prelama život grada.

Mažestik zauzima posebno mjesto u djelu još jednog pisca. Bora Ćosić, nadrealno piše o nadrealizmu u svojoj knjizi “Doručak kod Mažestika”(LOM 2011.). Taj hotel bio je centrala Beograda, dostojan i važan toliko da Ćosić odigra igru riječi između Mažestika i kultne priče sjajnog Trumana Kapotija “Doručak kod Tifanija”. Opravdan je naslov, jer Mažestik to može da iznese!

Hotel je toliko jak toponim da oko njega može da se vrti i grad i knjiga. Tu su pisci, diplomate, lupeži, prostitutke, špijuni, slikari kao i oni koji bi da steknu ime a ne ide im najbolje. Mažestik je kao Kazablanka, Estoril ili nekad pokojni hotel Crna Gora što je bio za naše lokalne prilike i neprilike.

Ostaje nada da će se neki od čestih posjetilaca hotela Crna Gora ispričati i njegovu priču, jer bi imalo što da se kaže i ispriča. Taj hotel to i zaslužuje, jednu knjigu poput Derokove ili Bore Ćosića. Ko smatra da takve priče ne zaslužuju korice, može da nastavi sa njegovanjem provincijalne misli o nebitnosti “naših” priča, kao suviše malih i nebitnih u poređenju sa ostalim gradovima i hotelima.

Knjiga Bore Ćosića “Doručak kod Mažestika” dobila je prethodne nedelje još jedno poglavlje. Priča se nastavlja. U duhu njegovog nadrealizma, tipovi iz Crne Gore stigli su u Beograd i nastao je pičvajz. Za divno čudo, ne u hotelu Moskva, što bi bilo za očekivati, već baš u hotelu Mažestik.

Kako navode mediji, jedan od aktera fajta je i atipični zatvorenik, pjesnik, političar poslanik, koji je nedavno objavio i roman prvijenac. Što god mislili o Milanu Kneževiću kao političaru, o njegovim teatralnim ispadima u parlamentu, on ima dobrih pjesama u svojim zbirkama poezije. Jeste da mu pjesme ritmički i tematski više naginju romantizmu nego savremenoj patos poeziji, ali je Knežević daleko bolji pisac od ostalih političara pisaca poput Peđe Sekulića, Danilovića, Lukšića i ostalih.

Međutim, Knežević je nadmašio sebe kao političara i pisca učešćem u tuči, gdje su se našli sinovi, biznismeni i bivši ministar MUP-a koji je navodno razdvajao sukobljene strane. Lomili su se nosevi i zavrtale ruke. Sve je kao u tipičnoj Krležinoj “Balkanskoj krčmi”.

Čini se da hotel Mažestik, mjesto koje je svašta vidjelo, ove naše gore listove nije zaslužio. A ondak su černogorske pesnice letjele nad Mažestikom. Kroše umjesto doručka, pesnica umjesto jajeta na oko. Zvuči zaista nadrealno, a nije sprdnja.

Kažu da je Kneževiću iskočilo rame, ali se čini da smo mi iskočili iz šina, kao država, a udarci ispod pojasa su davno dozvoljeni. Kao kod Henrija Milera, bez rukavica.

Čitaocima ostaje sa se nadaju da je Kneževićev roman prvijenac uzbudljiv makar koliko i njegove posjete Beogradu.

( Đuro Radosavović )