Zaborav za najpoznatije hercegnovske svjetlopisce

Novljanka Lidija Laforest (1926-2016) cijenjena grafičarka, dizajnerka i fotografkinja , koja je umrla krajem prošle godine u Zagrebu, posljednji je direktni potomak poznate porodice fotografa.

Bila je kćerka Feliksa Laforesta (Kotor, 1898. - Zagreb, 1961) i unuka Franza Thiard de Laforesta (Beč, 1838 - Kotor, 1911) najpoznatijih bokeljskih svjetlopisaca ili “zrakopisaca”.

Naime, tako su u nekim od dokumenata kotorskog arhiva nazivali fotografe.

Isticala je da je umjetnost bila potreba njenog bića.

Školovala se i čitav radni vijek provela je u Zagrebu.

Bila je studentica iz prve generacije studenata Akademije primijenjenih umjetnosti u Zagrebu na kojoj je diplomirala 1954. godine.

U članstvo ULUPUH-a primljena je 1955. godine.

Radila je kao samostalna umjetnica baveći se grafičkim dizajnom, knjižnim oblikovanjem, uređenjem enterijera, scenografijom, fotografijom, ali i umjetničkim radom. Sarađivala je sa nekadašnjih jugoslovenskim gigantima - fabrikama Pliva, Neva, radila je za Turistički savez Hrvatske i za agenciju Interpublic.

Bila je saradnica Božidara Jušića, na izradi sunčanog sata u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.

Emotivno, ali i poslovno ostala je neraskidivo vezana za rodni grad i Boku. Autorka je idejnih rješenja za grbove grada Herceg Novog, Tivta i Kotora.

Dizajnirala je prvi posljeratni turistički prospekt Herceg Novog kao i knjige i publikacije novskih autora. Kao dizajnerka radila je za Turističke saveze Boke Kotorske i Crne Gore, Zavičajni muzej Herceg Novi, Udruženje muzičara Herceg Novi.

“Bila je lijepa žena, čak i u poznim godina, prava dama“, kaže Miodrag Gabo Golubin kome je Lidija Laforest poklonila 25 hiljada negativa i nekoliko hiljada fotografskih staklenih ploča iz ateljea njenog oca. I sam vrstan fotograf, Golubin je prije nekoliko godina priredio tri izložbe iz te zaostavštine koje su pobudile veliko interesovanje Novljana, jer skoro da nema nijedne novske porodice starosjedilaca koje u porodičnom albumu nemaju fotografiju koja je snimljena u ateljeu Laforest u ulici Jova Dabovića u centru grada. Zahvaljujući tim vrsnim fotografima može se pratiti kako su se mijenjale vizure grada, važni događaji, život njegovih ljudi, ali i znamenitih posjetilaca grada pod Orjenom. Laforest je snimao kralja Nikolu i kraljicu Milenu. Filmskom kamerom je 1934. godine snimio storiju o šetnji kralja Aleksandra i njegovog kuma, gradonačelnika Novoga Mirka Komnenovića, u parku hotela 'Boka' neposredno pred ukrcavanje na razarač “Dubrovnik” za Marselj”.

Zanimljiv je bio susret Golubina sa Lidijom

Laforest.

“Družio sam se sa njenim mužem Nedjeljkom Čukvasom koji je dio godine provodio u Boki. Kada je on umro, gospođa Lidija koja je došla u Herceg Novi, pozvala me da zajedno pregledamo šta se sve nalazi na tavanu ateljea njenog oca, koji je godinama bio zatvoren. Bio sam fasciniran 'blagom' koje smo zatekli. Danima smo sortirali ono što smo našli. Fotografije i staklene ploče koje su snimane u Kotoru i Dubrovniku, gospođa Lidija je poklonila tim gradovima, a meni je ostavila one koje su snimane u Herceg Novom. Među tim materijalom bio je i film od samo 32 sekunde, snimljen u Herceg Novom. Zabilježeni su kadrovi glavnog trga na kome su tada bile murve, kao i dio od Dumni do Macela, sniman s mora”.

Koliko je umjetnička, ali i sentimentalna vrijednost filma, govori podatak da je Golubin, koji je tada radio u jednoj novskoj banci, godinama plaćao 80 DM za godišnji zakup sefa u kome je bila smještena kutija sa filmom.

U Herceg Novom danas nema nijednog obilježja koje bi podsjećalo na hercegnovske svjetlopisce.

Nema ulice sa njihovim imenom, nema table na kući u kojoj im je bio atelje. Lidijini sestrići koji žive u Italiji, djeca njene starije sestre Gabrijele koja je bila udata za vajara Luigija Galija, voljni su da zgradu od 113 kvadrata u kome je bio atelje Laforest prodaju Opštini Herceg Novi.

Prije dvije godine postignuta je načelna saglasnost o tome.

Bilo je u planu da se napravi spomen prostor u toj kući i predstavnici lokalne uprave trebalo je da utanače dogovor. Ali kako to biva na ovim našim prostorima: promijenila se vlast i dogovor je propao.

Lidija Laforest umrla je lani u decembru u Zagrebu, a u aprilu su njeni posmrtni ostaci sahranjeni u porodičnoj grobnici u Kotoru na gradskom groblju u Škaljarima.

Čudne su to koincidencije

Golubin pominje i, u najmanje ruku, čudan događaj vezan za atelje Laforest.

Nedavno se jedan Mađar interesovao za kupovinu objekta koji bi mu bio ljetni dom.

Uputili su ga na Golubina koji ima ključ od ateljea. Kaže da je ne malo bilo njegovo oduševljenje kada je shvato da je riječ o kući u kojoj je bio fotografski studio, jer je i sam fotograf koji radi za Nacional geografik.

Učiti kod Laforesta značilo je biti u središtu fotografske priče

Lidijin otac- Feliks Laforest bio je vlasnik fotografskih ateljea u Herceg Novom, Kumboru, Tivtu, Dubrovniku i Zagrebu.

Za fotografski rad nagrađen je na prvoj jugoslovenskoj izložbi fotografija u Splitu 1926, zatim i na međunarodnoj izložbi u Parizu 1932. godine.

U Splitu 1926, zatim i na međunarodnoj izložbi u Parizu 1932. godine. Laforest je bio odbornik u Skupštini Herceg Novog, predstavnik grada u zanatskoj komori, jedan od osnivača PVK Jadran i Vatrogasnog društva.

Lidija koja je 1961. godine položila majstorski ispit iz fotografije, prva znanja o zanatu dobila je od oca.

“Kao mala vječno sam provodila vrijeme u očevu ateljeu i promatrala sve faze fotografskog procesa. A nakon očeve smrti i službeno sam preuzela fotografski obrt u Herceg-Novom i bila tamo neko vrijeme zbog narudžbi, ali brzo sam se vratila u Zagreb. To vrijeme uzdržavala sam se i vođenjem atelijera s distance. Atelje je potom nastavila voditi nekadašnja očeva pomoćnica, dok sam ja kupovala sav fotografski materijal u Zagrebu i slala ga u Herceg-Novi”, prisjetila se Lidija u jednom intervjuu.

Fotografski zanat kod Laforesta učio je i poznati snimatelj Stevan Lepetić:

“Atelje je bio opremljen najboljom foto tehnikom i opremom za to predratno vrijeme u Crnoj Gori. Njegov atelje je bio kao da ste negdje u Zagrebu ili Beogradu. Mnogo se radilo, bilo nas je uvijek dva do tri šegrta i tri, četiri fotografska pomoćnika. Učiti zanat i raditi u to vrijeme kod Laforesta značilo je biti u središtu vrhunskog poznavanja fotografskog zanata”, ostalo je zapisano sjećanje Steva Lepetića.

( Slavica Kosić )