Mučenici slobode

Istok

Ćopo je sjedio u centru Bara, bio je prvi prosjak kojeg pamtim, imao je uvenulu nogu i oštar smrad ispišanosti. Takav je to bio čovjek, deliričan, garav i popišan. Niko ga nije udostojio dodira osim udarca nogom. On je ječao i trabunjao, možda je ponekad bio i trijezan. U sjećanju čuvam Ćopa i grupu klinki koje prolaze pored njega zapušenog nosa. Iza su dva-tri dječaka, prave se važni tako što Ćopa izazivaju. Ćopo se ljuti i na jednoj nozi krene da se uspravlja, zatim pada, dječaci se smiju, klinke se osvrću, sad već otpušenog nosa i otvorenih usta. Vazduh ulazi u njihova pluća i povraća se nazad kao smijeh. Ćopo smrdi na kontejer pun raspadnute ribe i živi pet godina u centru grada, zatim nestaje. Razumno je pretpostaviti da je Ćopo umro. Ne zna mu se strva. I tu je kraj priče.

Zapad

Njegovo ime je Džejson, to naravno čitalac ne može nigdje provjeriti, i mora se potpuno prepustiti povjerenju u moje poštenje. Rezak smrad mokraće je ono što me je privelo Džejsonu kao neoćopu i pandanu moje memorijske polazne tačke.

Džejson koristi kateterske kese vezane za koljeno. Možda je odbačeni gej, ali ne otkriva zašto ga je porodica šutnula. Niti ja pitam. Kaže da se bubašvabe kupe na mokraću. Kad mu se prospe kesa, a to se dešava često, crne bube okruže njegov krevet u skloništu. Džejson još priznaje i da je umoran, ne može da podnese neizvjesnost. Nije hladnoća problem, niti žega - strah i samoća, to je ono što lomi Džejsona. Bijelac je, ne pije, trese se dok govori, nema više od četrdeset godina, kosa mu je plava i rijetka, slijepljena na potiljku. Očigledno treba nekog da ga sasluša, i moja procjena je da aktivno slušanje jeste radnja. Dakle, slušam Džejsona. Butina mu je naduta, ispod je plastična kesa u koju se lijeno uliva mokraća, ali najgora je ta njegova usamljenost uokvirena podočnjacima. Zbačen iz vlastitog života i bez druga, Džejson se trese dok govori, komplikovan i važan, kao i svi ljudi koji prolaze oko njega. Težak kraj čeka Džejsona ako je slabost bešike simptom maligne bolesti. Nije moguće odbraniti se od užasnih pravila ove igre.

Vilica

Ne sjećam se imena, neka bude Kurt. Vodio je psa koji se zvao Arija. Oboje su ležali na ulazu prodavnice stramaca i dušeka. Kurt je bio mlad i zdrav, jedan od onih kakve srećeš na Venis bulevaru. Blaga klima ih je namnožila, volu bi rep iščupali, ali bježe od volova, repova i renti. Taj ceh uredno plate tjelesnom apom u kojoj žive kao pod premazom masnoće. Šta znači biti šatorom odvojen od ostatka svijeta? Pseći život i Arija kao jedini drug: dobri Kurt možda još negdje gmiže kroz život, sa istom ogromnom rupom slobode u stomaku.

Koje slobode? To nije lako shvatiti. Gledao sam ih zdrave, mlade i smrdljive ispod mostova i nisu ličili na mitološka bića Kristijanije, ili na svemoguće proletere koji se kostreše pred rat i revoluciju, oštre svoje drške od kišobrana i rđave žbice da na njih nabodu prvog velmožu.

Naprotiv, samo smrad, pospanost i bitisanje, sa zubima u kvaru i ranim znacima zavisnosti. Ljudske olupine na užeglom američkom betonu. Ništa od mistike Sioranovih pariskih skitnica. Više su to mučenici slobode, pajaci tragedije, taoci čovječanstva.

Sjetio sam ih se prošle nedjelje, dok sam gledao kako Džoi Čestnat zvani „Vilica“ obara rekord u ždranju viršli na slavnom takmičenju na Koni Ajlendu. Neka čitalac ne traži doslovnu vezu, ko zna zašto su mi te parije beznađa i poraženi drugovi s betona pali na pamet kad sam vidio žderača viršli. Mora da su se ukazali kao plus i minus ovog vrlog svijeta: groznica i prežderavanje sa jedne strane, narkoza i krah sa druge, sa medijskom slikom koja u svemu vidi curenje senfa i pljuvačke, lišena brige i osovine u čovjeku.

Odavno to nije samo boljka Zapada i njegovih sajber mutacija; to je sad jedinstveni svijet tehno ukaza, akcija, pametnih telefona, svijet koji konzumira ljudsko meso, bez mirisa, svijet koji se ogleda u ekranu na kome je lice novog čovjeka. Taj novi je porinut u brzinu kao u zubobolju, strunjen je, deliričan, kao beskućnik koji je zaboravio da je imao dom, nekad davno, van svoje gole ambicije i pohlepe.

( Brano Mandić )