Centra više nema

Paradoksalno je što se sve oko ulice Slobode i danas zove „Centar“. Nema tu više centra, ni centra ni epicentra. Samo poneki šetač. Usamljen, kao u vesternu hoda poguren. Nema pretjerivanja, to je slika centra glavnog grada u ovo doba. Ljeti „oživi“ par ulica, kreću se ljudi, ali nema više energije koja je nekad pokretala čitav grad.

Ako pogledamo stare slike, i doba kad je parking bio na glavnom gradskom trgu, i to doba izgleda zlatno u odnosu na današnje. Danas se parking mjesto traži u City kvart-u. Čak imponuje činjenica da mnogi namjerno i kruže, jer su viđeni kako traže parking. Pokazali su kola narodu.

I neka raste sve što treba da raste. Beton raste, zgrade rastu, drveća je sve manje. Klinci se igraju isključivo kockica na betonu jer je kreativni arhitekta ostavio nekoliko linija na velikim pločama.

Magije ćoška nema, naš Ćošak je sada u drugoj ulici, i dalje živo i magično mjesto priganica i pica. Nekad je krug bio od hotela do Ćoška, pa preko Matrixa u Hercegovačkoj i Kino Kultura, zaključno sa bozom i „koštanjima“ kod česme. Nije grijeh što se grad razvija, već zato što se nakaradno izgrađuje, i što se guši sve postojeće.

Jurnuli su svi ka City kvartu, ali jurnuli su ljudi nekad i ka Bloku 5. Da je sreće centar bi bila Kusleova kuća, u tom stilu i maniru razvijao bi se grad. Ovako, odjednom je opustio centar. Bez energije su kafići u kojima su se nakad tiskali ljudi, radnjice i kancelarije.

Na starim fotografijama možemo vidjeti zabrađene babe kako sjede na drvenim stolicama ispred svojih pragova. Nema tu ništa sporno, ni loše, sve je imalo šmeka i smisla. Mermerisana Hercegovačka i betoniran trg nisu dali rezultata. Tu je počela sitikvartizacija Podgorice. Mermerisanjem ulica i uvođenjem kiča na glavna vrata, pravo kroz ugovore opštine.

Slogan Berlina (misli se na grad) govori o tome da je riječ o gradu koji se stalno mijenja. Sve se mijenja, i Podgorica se mijenja, ali kao da se prazni. Niče novo, ali ne u duhu Defansa, Novog Zagreba ili Novog Beograda. Niče sve ono što smo posijali.

Za to vrijeme, ono što se zove Centar ipak dobija obrise, nema stresa i gužvanja, možda privuče neke koji znaju nešto o ušću, mlinovima, sastavcima, ili vole vijugavu ulicu.

Ima jedno dražesno mjesto u novom kvartu. Naizgled je puno knjiga, a knjige naravno služe kao dekoracija. Eto, nema knjižara (jer nisu isplative ukoliko se ne prodaje pribor, bojice i ostalo) ali ima po koja knjiga da „nakrasi“ prostor. U tom smislu, sve što duha nema, vrijeme će da dovede u red, a onda će opet građani da se okreću Ljuboviću, Gorici, Ribnici i onoj ulici što je nekad imala veze sa Slobodom.

( Đuro Radosavović )