Bez kulture nema pravog identiteta države

Jubilarni, 20. po redu Međunarodni festival Kotorart Don Brankovi dani muzike biće otvoren danas, na Trgu ispred Katedrale Sv. Tripuna, koncertom pod rukovodstvom maestra Roberta Homena.

Crnogorski orkestar mladih tom prilikom izvešće "Concertino" Ivana Brkanovića, "Con variazione" Željka Brkanovića i "Ja sam mrtav sad, vi ste bili prije" Aleksandra Perunovića, a kao solista nastupiće violončelista Dmitrij Prokofjev.

Svečanost će upotpuniti uručivanje prve nagrade "Darinka Matić Marović" dirigentkinji Dragani Jovanović i emitovanje kratkog televizijskog osvrta Kotorarta, u produkciji Radio Televizije Crne Gore. Koncert je posvećen nedavno preminulom maestru Miroslavu Homenu (1940-2021).

Uoči svečanog otvaranja, razgovarali smo sa sinom Miroslava Homena, dirigentom Robertom Homenom koji će i otvoriti ovogodišnji festival. On je muzičko obrazovanje stekao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, na odsjeku za klavir, a potom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na odsjeku za dirigovanje.

Dugi niz godina djeluje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu - prvo je bio dirigent hora, a potom stalni operski dirigent. Bio je finalista Međunarodnog takmičenja mladih dirigenata “Lovro fon Matačić”. Takođe, on je i simfonijski dirigent, i ostvaruje saradnju s brojnim orkestrima i operskim kućama u Hrvatskoj i šire. Vodio je hor Bazilike srca Isusova u Zagrebu “Palma”, a trenutno rukovodi Horom Jevrejske opštine u Zagrebu Lira.

Dobitnik je više nagrada, među kojima je Rektorova nagrada za uspješno dirigovanje Sedme simfonije, Ludviga van Betovena, u saradnji sa Zagrebačkom filharmonijom, 1997. godine. U njegovoj karijeri veoma je zapaženo postavljanje opere “La serva padrona”, Đovanija B. Pergolezija, u Zagrebačkom kazalištu “Komedija”, kao i opere Mila Gojsalića, Jakova Gotovca, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Održava seminare iz dirigovanja u Hrvatskoj i inostranstvu. Redovni je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Na koncertu pod nazivom “Planeta Boka”, pored kompozicije Aleksandra Perunovića, biće izvedena djela kotoranina Ivana Brkanovića i njegovog sina Željka. Ono što povezuje Vas, Vašeg oca i pomenute kompozitore je Boka. Kakva sjećanja budi i koliko je važna i značajna za Vas?

Boka je za mene uvijek bila početak i ishodište vlastita života. Tu sam rođen, tu namjeravam jednog dana i okončati svoj životni put. Baš kao i moj otac. Za nas Homene Boka je nešto posebno, vječna inspiracija i utočište. Moj pokojni otac i ja slično je percepiramo i upravo je Boka bila ta posebna poveznica u duhu između mene i mog oca. Teško da mogu ja nešto novo o Boki reći osim potvrditi sve već napisane tekstove koji su prepuni fascinacije Bokom, kako od onih koji su Boku upoznali dolazeći kao gosti tako i od samih Bokelja koji neizmjerno vole svoj rodni kraj. Boka je nepresušno estetsko vrelo. Od prirodnih ljepota do kulturnih zdanja i bogate istorije. Molim Boga da taj svoj entitet sačuva i u nadolazećim vremenima.

Ovo nije prvi put da izvodite djela Ivana i Željka Brkanovića. Na jednom koncertu u Zagrebu ste, zajedno sa ocem, predstavili kompozicije ovih autora. Kakvo je to iskustvo za Vas bilo, kako je bilo graditi karijeru pored već dokazanog i sjajnog dirigenta, kakav je bio Vaš otac? Da li je to breme ili motiv?

Da, dobro ste rekli. Zapravo oboje. To je i breme i motiv istovremeno. Odrastati pod prezimenom Homen i baviti se muzikom ujedno znači i opravdati sve ono što to prezime u muzičkom svijetu znači. Moj odlazak u Zagreb u ratnom periodu obilježio je i usmjerio moj profesionalni životni put. Tata je nakon Sarajeva nastavio djelovati kao dirigent u Rijeci, a ja u Zagrebu. Mislim da je to bilo vrlo dobro za nastavak tatine i za početak moje karijere... To što nismo živjeli u istim gradovima. Vjerujem da svako teži tome da ostvari vlastiti životni put i razdvojenost od roditelja je u tom kontekstu poželjna. A svakako je već dovoljan motiv to što sam odrastao u svijetu muzike i što sam upijao život teatra od malih nogu. Da tako kažem, već sam se tada ‘inficirao’ muzikom i sa ljubavlju živim taj životni poziv i danas, zahvaljujući roditeljima koji su me u tome podupirali.

Koje mjesto u Vašem repertoaru pripada savremenoj muzici?

Već sam izvodio djela Brkanovića i to nekoliko puta. Kao što ste rekli, na jednom koncertu smo čak tata i ja zajedno nastupili kao dirigenti izvodeći djela ova dva znamenita Bokelja. Ivan Brkanović je zapravo bio na neki način i zaslužan za tatin dolazak u Sarajevo na studij, jer je upravo zbog Ivana Brkanovića tata odlučio studirati kompoziciju u Sarajevu. Zanimljivo je uočiti tu interesantnu paralelu. Otac i sin Brkanović, kompozitori, Miroslav i Robert Homen, dva dirigenta. Jedni skladatelji a drugi dirigenti. A sve nas povezuje Boka. Mjesto kome smo u duhu uvijek bili odani i koje nam je kako sam već malo prije pomenuo, bilo vječna životna inspiracija. A moj odnos sa savremenom muzikom... prilikom studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu povezao sam se i prijateljevao sa sjajnom generacijom tada mladih kompozitora sa kojima sam prijatelj i dan danas. Preko njih sam na poseban način promatrao zbivanja u klasičnoj muzici, pratio sve novo što se tada pisalo, pa i praizveo neka djela. Osobno sam uvijek imao sklonost ka kompoziciji, pa i sada pišem neka djela. Nadam se da ću u budućnosti imati više vremena da se posvetim komponovanju, jer je to zapravo bila moja prva ljubav, a dirigovanje tek druga. Mlad sam, ima vremena!

Iza nas je prilično težak period izolacije, raznih ograničenja, straha, prilagođavanja novim uslovima muzičkog života... Da li ste se vratili u normalnost i redovne tokove života ili smo svjedoci stvaranja neke „nove normalnosti“?

Svjedoci smo, nadam se, vrhunca jednog haotičnog razdoblja. Ova bolest je zapravo zatekla društvo koje na nju realno nije bilo, a nije ni moglo biti spremno. Sada se, da tako kažem, pliva koliko je moguće normalnije u takvim uslovima, ali to je zaista teško jer nam je sve to nešto novo. Umjetnici su posebno pogođeni u ovim novim uvjetima i mislim da to nije dovoljno prepoznato kod ljudi koji se brinu da svijet kako-tako normalno funkcionira. Egzistencija mnogih je doslovno ugrožena. Posebno pate i djelatnici koji žive od turizma. Države poput Crna Gore i Hrvatske, kojima je najvažnija grana turizam, posebno su pogođene ovom situacijom. Nadam se, ponoviću, da je ovo sada vrhunac, da će vakcine djelovati, da će se bolest povući i da ćemo u narednih godinu dana nastaviti živjeti kako smo živjeli cijeli život do pojave kovida-19. A nadam se i da će se formirati programi koji će omogućiti oporavak kulture, jer bez kulture nema ni pravog identiteta države.

Boka je za mene uvijek bila početak i ishodište vlastita života. Tu sam rođen, tu namjeravam jednog dana i okončati svoj životni put. Baš kao i moj otac. Za nas Homene Boka je nešto posebno, vječna inspiracija i utočište.

Regionalnom saradnjom za afirmaciju umjetnosti

Već godinama živite i radite u Zagrebu, a rođeni ste u Kotoru i odrasli u Sarajevu, često dolazite u Kotor i aktivno učestvujete u muzičkom životu Crne Gore. Kakvo je Vaše mišljenje o regionalnoj saradnji u kulturi, među institucijama i radnicima kulture?

Mislim da je takva saradnja neminovna, ako želimo da sve države u regiji prosperiraju, a ne stagniraju na mapi Evrope. Mi nismo velike države i afirmisati se u toj mjeri nezavisno na način da saradnje među susjednim državama nema, čini mi se kao poprilično suluda ideja. Na kraju, sve države u regiji su mlade države i trebaju međusobnu saradnju kako bi se etablirale i adekvatno afirmisale svoju kulturu koje definitivno ne manjka. To treba iskoristiti na najbolji mogući način, a upravo saradnjom se to ostvaruje. Evropska unija to dapače i podržava kroz poseban fond koji podupire saradnju država u regiji. Nadam se da će to biti prepoznato i da će se iskoristiti, i to ne u daljoj, već bližoj budućnosti, jer vrijeme ide...

( Nataša Đačić )