Samo kad dijeliš, postaješ bogatiji

Zovu je pjesnikinjom velikog srca. Odmara se uz knjige, po vokaciji je pravnica, a po “lokaciji” Nikšićanka koja ima i dodatno zanimanje - trudi se da taksi pošalje na pravo mjesto i da klijenti dugo ne čekaju na prevoz.

Od malena je naučena da se samo dijeljenjem može postati bogatiji i srećniji i smatra da svaki čovjek može i mora drugome da pomogne, a da je iskreni osmijeh često najveći poklon i najbolji lijek.

Njeno ime je Anđela Backović i njeno trenutno “skrovište” je Narodna biblioteka “Njegoš” gdje odrađuje pripravnički.

“Moja velika ljubav je bila i ostala svjetska književnost. Čudan splet životnih okolnosti doveo je do toga da upišem Pravni fakultet i nikada se nijesam pokajala, kao što od književnosti nikada nijesam odustala. Nastavila sam da njegujem tu ljubav kroz svoj rad, ali i naučila da ispod krute pravne površine postoji nešto toplo i meko. Spojila sam to dvoje tako što sam izabrala da pripravnički odradim u biblioteci, čiji sam član godinama. Obožavam da čitam i grabim svaki slobodni trenutak da se latim knjige. Imala sam i privilegiju da upoznam zaposlene, da se družim sa njima, da budu čak i recezenti mojih zbirki. Vidjela sam da je to divan kolektiv i željela sam da, makar i nakratko, budem dio svega toga”, priča za “Vijesti” Anđela.

Vrlo rano je naučila da piše, vjerovatno, kako sa osmijehom kaže, što je žurila da rano napiše sve to što je htjela, tako da je prvu pjesmicu, koju je posvetila proljeću, objavila kada je imala sedam godina.

“Pjesma je objavljena u časopisu, učiteljica i direktor škole su bili oduševljeni, a ja nekako vjerujem da je to jednoj sedmogodišnjoj djevojčici dalo podstrek i krila da nastavi da piše i da sanja da će jednoga dana biti pjesnikinja. Eto, snovi se ostvaruju”.

Sazrijevala je i “brusila” pjesničko pero uz Jovana Jovanovića Zmaja, Vita Nikolića, Jovana Dučića, a pjesnički je “oblikovao” najpopularniji i najomiljeniji ruski lirik 20. vijeka, Jesenjin.

“Pisala sam i skrivala stihove i vjerovatno bi se moja poezija još krila među koricama rokovnika da nije bilo Dušana Govedarice. Pročitao je moje pjesme i nagovorio me da objavim zbirku. Nijesam to do tada planirala. Neko vam treba da vam da podstrek, posebno ljudi koji su u tom svijetu. On mi je bio prva potpora i oslonac da ono što stvaram bude i javno, a ne samo moje. Hvala mu na tome”, prisjeća se mlada poetesa koja je prvu zbirku, “Čekam te”, objavila 2018. godine.

Odmah je odlučila da njeno pisanje bude isključivo u humanitarne svrhe i da novac od prodatih knjiga pokloni osjetljivim kategorijama društva. Tako je novčana sredstva prikupljena sa promocije prve knjige poklonila Dnevnom centru za djecu sa smetnjama u razvoju.

“Najveću dobit i korist imam duševnu, emotivnu, jer poezija je moja ljubav, ali isključivo hobi, ne i profit. Ja njom pokušavam zagrliti čitav svijet i ona mi to omogućava. Tuđa sreća me čini srećnom, tako da je uspjeh ako mogu da doprinesem toj sreći. Ulažem u svoje duševno zadovoljstvo, a ako nekome mogu da pomognem vrlo sam srećna i nastaviću to dok god budem pisala, a nadam se da ću pisati dugo. Svjesna sam da kao pojedinac ne mogu da uradim mnogo, ali ono što je moja misija je da malo dotaknem tu društvenu svijest, da se malo osvrnemo oko sebe, shvatimo da u našem gradu postoje ljudi kojima je potrebna pomoć. Da smo svi mi jedno i da treba tako da funkcionišemo”.

Nakon prve objavljene zbirke i pozitivnih reakcija onih koji i dalje vole da uz stihove sanjaju, Anđela je odlučila da objavi i drugu.

“Shvatila da to moje stvaralaštvo nekoga dotiče i pomislila zašto da ne nastavim. Već naredne godine objavila sam i drugu zbirku, ‘Zvuk tišine’, a novac je išao nikšićkom Udruženju paraplegičara. Nije pomoć samo u finansijskom smislu. Često su dovoljni topla riječ zagrljaj, susret, pažnja. Nijesu svi u mogućnosti da pruže materijalnu pomoć. Toliko smo jeftini ako možemo samo materijalno da pružimo. Širok osmijeh ne košta ništa, a nekome će da uljepša dan. Time sam se i vodila”.

Treća knjiga je već spremna i Anđela čeka povoljan trenutak da je objavi. Zadovoljna je novim stihovima jer je, kako kaže, kroz poeziju i sazrela. Razmišlja kome će ovoga puta ići novac i kako sada stvari stoje, najvjerovatnije će to biti nikšićkom Udruženju mladih sa hendikepom.

“Najbolje ‘plivam’ u sferi kulture. Nijesam osoba koja ima krupne, neostvarive želje. Moje želje su sitne i dok god se iščekuju veću radost stvaraju. Nijesam ni osoba koja živi od komplimenata i pohvala. Još uvijek mi se zajapure obrazi kada mi se udijeli kompliment. Nešto najveće što me dotaklo je da sam pjesnikinja velikog srca. Znači mi, iako ne živim od titula. Samo sam čovjek koji je svoj hobi pronašao u pisanju”, kaže djevojka za koju je “pravo samo ono što je opipljivo okom i osjetno dušom”.

Ne volim osjećaj zavisnosti, pa sam vrlo rano počela da radim

Još dok je studirala odlučila je da umjesto studentskog džeparca ili kredita sama zarađuje i zaposlila se kao dispečer u jednom lokalnom taksi preduzeću.

“Ne volim osjećaj zavisnosti, pa sam vrlo rano počela da radim. Bila sam srednjoškolka i radila sam sezonski, dok sam u studentskim danima počela da radim kao dispečerka. Tu sam završila fakultet, napisala drugu zbirku. Tu sam još uvijek, već četiri godine. Ukoliko uspijem da nađem adekvatan posao, a najviše bih voljela da ostanem ovdje, onda bih se posvetila tom poslu i napustila bih posao dispečera”.

Novac od prodatih knjiga Backović poklanja osjetljivim kategorijama društva. Tako je novčana sredstva prikupljena sa promocije prve knjige poklonila Dnevnom centru za djecu sa smetnjama u razvoju. “Shvatila da to moje stvaralaštvo nekoga dotiče i pomislila zašto da ne nastavim. Već naredne godine objavila sam i drugu zbirku, ‘Zvuk tišine’, a novac je išao nikšićkom Udruženju paraplegičara".

( Svetlana Mandić )