Mušič o Domu revolucije: Zvjersko rušenje humanog i humanističkog zdanja
Zamišljen kao građevina koja će biti podignuta zahvaljujući dobrovoljnim prilozima građana, društveno-političkih i radnih organizacija, za šta i jeste u početku bilo zainteresovanih, Dom revolucije se često nazivao “projektom 21. vijeka”
Rušenje Doma revolucije, odnosno rušenje vizije onoga što je on trebalo da predstavlja za Nikšić, Crnu Goru, ali i region, znači i rušenje dijela čitave budućnosti Nikšića. To je u intervjuu “Vijestima” kazao njegov autor i glavni projektant, renomirani arhitekta i dobitnik Prešernove nagrade za životno djelo, Marko Mušič.
“Jednostavno ne mogu shvatiti zašto Nikšićani sadašnjosti mrze taj (predviđeni) centar kulture, obrazovanja, duhovnosti i mladih, koji su predano te sa velikim samoodricanjem stvarali njihovi roditelji i to u plemenitoj želji da svojoj djeci omoguće bolju budućnost te šansu za jednakopravno uključivanje u globalizovanu realnost svijeta novih vremena”, kazao je Mušič.
Decenijama je Dom revolucije bio simbol propadanja i ponora koji je zahvatio čitav grad pod Trebjesom. Velelepno zdanje nije izgrađeno onako kako je planirano, ali ni za procijenjeni vremenski period. Najavljivano je 1978. da će gradnja trajati četiri godine , a potrajalo je više od 40. Arhitekta Mušič je, pak, redovno obilazio svoj projekat i kada su radovi na njemu obustavljeni.
“Sakupljao sam dokumentaciju, razmišljao o njegovom dovršavanju i oživljavanju, davao intervjue i sarađivao u razgovorima o mogućnostima cjelokupne ili postepene revitalizacije. Lično sam aktivno učestovao i u akciji čišćenja Doma, koji je u međuvremenu postao odlagalište smjeća. Opštinske funkcionere i druge sam upozoravao na opasnost posjete nezaštićenom gradilištu, a koje su uzele tolike živote samo zbog nespremnosti. Predlagao sam da se pristup onemogući, što se u čitavom periodu nije realizovalo nego se cinično prebrojavao broj stradalih”, kaže Mušič.
On otkriva da je jednom prilikom na poziv tadašnjeg ministra kulture u Vladi Crne Gore, Branislava Mićunovića, izradio i projekat prenamjene, ali ubrzo zatim bio i izuzet iz dalje komunikacije ili konsultacija.
“Kada me je 2008. godine u prostorijama naše Akademije nauka i umjetnosti, gdje sam bio tada potpredsjednik, posjetio ministar za kulturu Crne Gore, gospodin prof. mag. Branislav Mićunović radosno sam prihvatio njegovu molbu te se pridružio aktivnostima koje su 2009. godine rezultirale i odlukom Vlade Crne Gore da se Dom revolucije ne ruši. Tom prilikom sam imao poduži, apsolutno afirmativni intervju u ‘Nikšićkim novinama’. Naglasio sam da je Dom kulture, obrazovanja i mladih centar koji Nikšićanima ne samo da treba nego ga i zaslužuju, a tu je i njegovo značenje u odgoju i duhovnom formiranju budućih generacija. Na toj osnovi i u tijesnoj saradnji sa gospodinom ministrom Mićunovićem, te u poštovanju njegove vizije da Dom revolucije postane Crnogorski centar savremene umjetnosti, izradio sam projekat programske prenamjene i revitalizacije Doma”, sjeća se Mušič i dodaje da je tom prilikom posebno obratio pažnju na samoodrživost...
“Urađen je u tri varijante u kojima su različiti odnosi između umjetničkih i kulturnih sadržaja, te površina za poslovne djelatnosti, trgovinu, ugostiteljstvo itd., koje bi omogućavale ekonomsku osnovu za održavanje Doma. Projekat smo zajedno predstavili i predsjedniku Crne Gore gospodinu Milu Đukanoviću. Kasnije, dakle nakon 2012. godine kada smo se dogovarali o izradi master-plana, iako sam autor, isključen san iz daljih zbivanja”, kaže nagrađivani stvaralac.
Zamišljen kao građevina koja će biti podignuta zahvaljujući dobrovoljnim prilozima građana, društveno-političkih i radnih organizacija, za šta i jeste u početku bilo zainteresovanih, Dom revolucije se često nazivao “projektom 21. vijeka”.
Izgleda, sa druge strane da idalje kaskamo za vizijom njegovog autora. Ideja je bila originalna, moderna, jedinstvena, gorostasna zgrada, poput dijamanta u centru “Grada N” kojom bi se potvrdila brojna dostignuća, ali otvorio i prostor za nove mogućnosti razvoja kulture grada i umjetnosti, svakog pojedinca i države. Dom se činio kao ulaganje u budućnost. No, velike i vizije i misije nestale su sa vremenom i gradom čija istorija, kultura i ljudi govore i pružaju mnogo, a dobijaju malo.
Nakon što je izgubljeno godinama u centru grada bio predmet kritike nedavno je došlo i do adaptacije objekta. Prvo je dio prostora postao parking, zatim su Nikšićani dobili savremeni fitnes centar, slijede supermarket, butik sportske opreme, nedavno je otvoren i ugostiteljski objekat, a čeka se i prostor za mesaru. Većina će reći da je “bolje išta nego ništa”, ili u slučaju Doma revolucije bolje takvo rješenje nego taraba, rupe, jeza... Ipak, kako se zadovoljiti time, ako se zna da je 90 odsto prostora površine veće od 44.000 metara kvadratnih bilo namijenjeno za kulturne sadržaje? Spomen-sala, biblioteke, pozornica, sale za omladinske klubove, a danas bi se to sve moglo dodatno prilagoditi za potrebe umjetnika i umjetnosti. Mušič smatra da takvo postupanje odgovara nekom distopijskom djelu.
“Srušiti prostore biblioteke i studija za umjetnost te kreativni odgoj mladih radi uređenja mesare! Pa to prevazilazi i čuvenu (Ray) Bradburyovu diaboličku fantaziju. Uistinu bi sadašnji događaji sa nikšičkim Domom revolucije mogli postati jedno od posebno jakih, ironičnih i apsurdnih poglavlja u njegovom distopijskom romanu “Fahrenheit 451”. Kao i realizacija vizionarske pjesme “All Falls Down” koju je snimio Alan Walker par godina prije rušenja u Domu revolucije - i to baš u prostoru foruma građana, u sada srušenom fokusu gradskog društvenog života...
Novi projekat rekonstrukcije koji su izradili drugi arhitekti, kuratori crnogorske izložbe na venecijanskom bijenalu je odmah poslije zvaničnog najavljivanja realizacije prešao u bestialno (zvjersko) rušenje tog plemenitog, humanog i humanističkog zdanja”, kaže Mušič.
On ne krije da su mu se neki Nikšićani obraćali ovim povodom, međutim nadležni su ga izostavili iz planova za budućnost njegovog projekta.
“Primio sam nekoliko pisama nikšićkih intelektualaca, doktora medicine i drugih „starosjedilaca“ kako su se nazvali. Zgranuto su me informisali o tome šta se događa sa Domom revolucije i poslali linkove do emisija o njegovom rušenju. Neki su me u očaju zamolili da intervenišem i da stanem ispred crnogorskih medija, ne znajući da su me poslije 2012. godine namjerno odstranili, praktično odsjekli od Doma revolucije, da bi lakše sproveli svoj stravični scenario. Dakle, rušenje Doma revolucije znači i rušenje dijela moje prošlosti, ali i dijela čitave budućnosti Nikšića”, zaključuje Mušič i dodaje da je pored svega, uvijek spreman za saradnju na obnavljanju i novoj, aktuelnoj revitalizaciji njegovih autorskih radova u koje i Dom revolucije spada.
( Jelena Kontić )