Mnogo djece trpi zbog inata roditelja

Pred osnovnim sudom u Podgorici od 2017. godine aktivno je oko 150 predmeta u kojima jedan roditelj ne omogućava drugom da viđa djecu. Kazna zatvora koja je zbog takvog postupanja izrečena T. B. iz Podgorice, prva je sprovedena kazna kojom je jedan roditelj sankcionisan zbog toga što drugom nije omogućio kontakt sa djecom.

Bošković je kažnjen zatvorom od 30 dana. On je, međutim, na osnovu mišljenja rukovodioca Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava Sergeja Sekulovića i odluke predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića - pomilovan.

Sutkinja portparolka Osnovnog suda u Podgorici Ivana Becić ”Vijestima” je kazala da tim pomilovanjem “može biti narušena kako specijalna, tako i generalna prevencija”.

U razgovoru za “Vijesti” ona je pojasnila i šta se uopšte dešava nakon razvoda, kako se odvijaju postupci u kojima se odlučuje o kontaktu djece sa roditeljima, koliko su česti slučajevi u kojima jedan roditelj ne omogućava drugom kontakt sa djecom i kakvu poruku šalje odluka da Bošković bude pomilovan.

Dijete mora da ima tijesne veze sa oba roditelja

“U interesu je djeteta da ima dobre i tijesne veze sa oba roditelja i redovne kontakte sa onim roditeljem sa kojim ne živi. Svrha susreta i druženja je u tome da dijete sačuva osjećaj povezanosti, prihvaćenosti i pripadnosti s roditeljem sa kojim ne živi i da taj roditelj može uticati na njegov razvoj. Upravo prisutnost i angažovanost oba roditelja u podizanju djeteta doprinosi njegovom pravilnom psihofizičkom razvoju i pravilnom formiranju njegove ličnosti. Dakle, radi se o jednom od osnovnih prava djeteta, a to je pravo da ima tijesne veze i sa ocem i sa majkom”, kazala je Becićeva “Vijestima”.

Dodaje da je pojava razvoda u savremenim uslovima života mnogo češća, da se olako shvataju posljedica razvoda braka, a da one prvenstveno pogađaju najmlađe članove društva - djecu.

“U prosjeku godišnje u posljednjih nekoliko godina, pred Osnovnim sudom u Podgorici imamo oko 300 razvoda dok oko 10 odsto od tog broja dođe do prinudnog izvršenja, a što je veoma visok procenat. Ovi predmeti u izvršnom postupku ostaju aktivni dok god postoje zakonski uslovi za sprovođenje izvršenja i u njima se postupa i po nekoliko godina. Naglašavamo da se radi o veoma konfliktnim odnosima između bivših supružnika, pa time i vrlo kompleksnim i važnim postupcima koji se i po više godina vode pred sudom. Kod tako složenih odnosa postoji i neophodna potreba za adekvatnom intervencijom u smislu intenzivnog rada, savjetovanja i identifikacije problema u kojem se javlja i potreba za institucionalnom intervencijom. U suprotnom dolazi do jednog velikog problema, a to je otuđenost djeteta od roditelja sa kojim ne živi, a kada ta otuđenost postigne visok stepen, onda se dovodi u pitanje i mogućnost rješavanja tog problema”, pojašnjava Becićeva.

Dodaje i da je slučaj T. B. i njegove porodice slučaj kojim se “trebalo mnogo ranije baviti” i da “ne samo da nije jedini već je jedan od oko 150 aktivnih predmeta od 2017. godine”.

Do 2019. neki roditelji bili “iznad zakona”

Becićeva podsjeća da do 2019. godine, zakonska regulativa u pogledu te vrste postupka nije bila dovoljno uređena, te da se tada pristupilo izmjenama Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, kada je uvedena i kazna zatvora u trajanju do tri mjeseca kao sredstvo izvršenja.

“Do tada su sudske odluke širom Crne Gore u velikoj mjeri ostajale neizvršene jer je novčana kazna bila nedjelotvorna mjera prinude na roditelja kod koga se dijete nalazi, pa je taj roditelj vrlo često takvim ponašanjem bio ‘iznad zakona’. Nedopustivo je da u jednoj pravnoj i demokratski uređenoj državi pojedinac baci u sjenku najbolji interes djeteta, liši ga drugog roditelja i njegov odnos sa drugim roditeljem podredi svom sopstvenom stavu i mišljenju o tom roditelju, na taj način miješajući partnerske sa roditeljskim odnosima. Osnovni sud u Podgorici u ovim predmetima postupa prvenstveno na način koji teži zaštiti prava djeteta i to individualizacijom najboljeg interesa djeteta”, kaže ona i dodaje da se održavaju ročišta sa roditeljima, da im se daje prostor da kroz odgovore na jednostavna, životno logična pitanja sami spoznaju interes svog djeteta i činjenicu da “dijete nije lopta već igrač u igri života”.

“Takođe se po potrebi kada je to nužno održavaju ročišta i sa djecom uz prisustvo predstavnika Centra za socijalni rad, pri čemu se često kroz razgovor sa roditeljima i djecom dođe do cilja, ali svakako je za to neophodna volja i namjera oba roditelja. Međutim, kada se ni nakon iscrpnog razgovora sa roditeljima i djecom ne uspije u ostvarivanju kontakta, zakazuje se lice mjesta i intenzivno se pokušava sprovođenje izvršenja. Ukoliko ni ova izvršna radnja u više navrata ne urodi plodom pristupa se sprovođenju izrečene novčane kazne i prijeti se većom novčanom kaznom ili drugim sredstvom izvršenja. U konačnom, pristupa se izricanju kazne zatvora koja dovodi do lišenja slobode roditelja koji ne postupa po nalogu suda. Izvršnom postupku prethodi iscrpni parnični postupak u kojem se cijene sve okolnosti slučaja i donosi presuda koja mora da se poštuje, a sistem prinude mora obezbijediti kako specijalnu tako i generalnu prevenciju, pri čemu intervencija institucija nužno mora biti blagovremena”, pojašnjava Becićeva.

Prva kazna zatvora završila pomilovanjem

Od donošenja izmjena Zakona o izvršenju i obezbjeđenju, kazna zatvora koja je izrečena T. B. prva je koja je sprovedena.

“I to nakon više održanih ročišta, kako u prisustvu roditelja tako i djece, dvije novčane kazne i kazne zatvora u trajanju od 15 dana koje nisu sprovedene, te 40 neuspješnih izlazaka suda na lice mjesta. Zaštititi interes djece znači iscrpno se baviti ovom veoma složenom problematikom iz svakog ugla, pri čemu je nedopustivo površno i jednostrano izvoditi zaključke u ovako ozbiljnim stvarima. Posebno imajući u vidu ne samo pozitivno pravne propise naše države već i Konvenciju o pravima djeteta, kao i aktuelnu sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava, koja akcentuje obavezu suda da omogući zaštitu prava djeteta u ovoj vrsti postupaka u što kraćem roku”, kaže Becićeva.

Predsjednik Milo Đukanović potpisao je nedavno odluku o pomilovanju Boškovića, oca maloljetnog dječaka i djevojčice, koji je osuđen na 30 dana zatvora jer nije poštovao odluku suda i nije dozvolio bivšoj ženi da viđa djecu. Đukanović je odluku potpisao nakon što je mišljenje o tome prethodno potpisao ministar unutrašnjih poslova i rukovodilac Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava Sergej Sekulović.

“Kada se ima u vidu činjenica da je odluka o pomilovanju donijeta u odnosu na lice koje skoro tri godine opstruira sudski postupak i time ne omogućava svojoj djeci da imaju kontakt sa majkom i to poslije više izrečenih novčanih kazni i kazne zatvora, koje nisu sprovedene, pri čemu se radi o prvoj kazni zatvora čijem sprovođenju je pristupljeno tek nakon sedam mjeseci od izricanja, to se jasno da zaključiti da je podrška data takvom licu, što svakako može uticati na narušavanje kako specijalne tako i generalne prevencije. Da problem bude veći, to nije jedina poruka nadležnih organa koji su učestvovali u donošenju ove odluke, već i neprepoznavanje i nerazumijevanje ove tako važne problematike”, kaže Becićeva.

Slučaj Boškovića upozorenje za nadležne

Sutkinja portparolka Osnovnog suda kazala je da konkretna situacija treba da predstavlja veliko upozorenje svim nadležnim organima.

“Koji se moraju ozbiljnije pozabaviti problemom nepostojanja specijalizovanih institucija koje se bave porodičnim pitanjima, kao što su porodična savjetovališta, ekspertizni centri, specijalizovani timovi... To su tekovine svake savremene države i uslov za očuvanje zdravih odnosa u porodičnom životu a time i zaštite interesa djece”, rekla je Becićeva i, citirajući Hegela, dodala da “djeca su po sebi slobodna a život je neposredni opstanak samo te slobode, ona stoga ne pripadaju ni drugima ni roditeljima kao stvari”.

“A mi kao društvo po svaku cijenu moramo obezbijediti djeci da uživaju svoja prava i interese i da ta njihova prava ne zavise od volje pojedinca, pa makar to bio i njihov roditelj”, poručila je ona.

Iz Centra za ženska prava i više drugih NVO nedavno su organizovali protest i poručili da je odluka o pomilovanju Tomaša Boškovića primjer diskriminacije žena i djece i vid teškog institucionalnog nasilja. Izvršna direktorica CŽP Maja Raičević kazala je da odluka o pomilovanju “već ima svoje posljedice na sve slučajeve koji se u ovom trenutku nalaze u procesu”.

Sa odlukom o pomilovanju nije saglasan ni Operativni tim za zaštitu od nasilja nad ženama i nasilja u porodici Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), resora na čijem je čelu Sekulović.

Kazali su i da je Sekulović na sjednici Operativnog tima rekao da se njegova reakcija odnosila samo na navedeni slučaj jer je sudska odluka izvršena.

( Damira Kalač )