Knjige koje treba ponovo pročitati: „O proseravanju“ Harija Frankfurta

Naš govor, naročito javni, je prebukiran neodgovornošću za iskazanu riječ, neznanjem o predmetu razgovora, govorenjem radi govorenja, jednom riječu baljezga se na sve strane, u svim prilikama i tome dajemo skoro svi, ako ne veliki a onda skromni, doprinos.

Engleski filozof Hari Gordon Frankfurt se zapitao, što je ova vrsta govora i zaključio da se o njemu ne može ozbiljno razgovarati dok se ne konstituiše jedna terija o njemu. Iz tih razloga je napisao nadaleko čuveni esej preveden na mnoge jezike. I ovim prostorima ima dosta prevoda eseja, a mi ga čitamo u prevodu “O proseravanju”. Esej je napisan 2005. godine i doživio je svjetsku slavu. Hari Frankfurt je predavao filozofiju na univerzitetima Oksford, Jejl, Stenford i Rokfeler. Naročito je njegovo djelo značajno po razmatranjima koje se odnose na situacije u kojima osoba nije mogla da postupi drugačije nego onako kako je postupila, iako joj niko nije branio da postupi drugačije, tj. imala je slobodu biranja.

Prava svrha dobroga govora da slušalac uživa u njemu,dok je svrha proseravanja je da sam govornik uživa imajući fascinaciju da su svi oduševljeni njegovim budalaštinama. I teško to ikada shvate. Do kraja ostaje čovjek koji ne govori nego bulšituje. Ali njega baš briga. On uživa. Na drugima je da lude i srame se zbog njegovog govora. I što je za njega velika sreća - skoro nikada mu se ne kaže da je njegov govor obično verbalno sranje. Izbacanje otpada, štetnih materija u javni prostor. Veća je to vrsta zagađenja nego svi izduvni gasovi ovoga svijeta.

Lažov i onaj koji hoće da kaže istinu reaguju na činjenice onako kako ih razumeju ili žele da upotrebe. Lažov ne želi da kaže laž. Želi da dosegne cilj. Čoveka koji se proserava nije briga za činjenice. Čak šta više on je veći protivnik istine od lažova. On nema neku skrivenu nameru. On ima prazan govor. ‘Šit’ jeste to. Ispražnjenje ostataka hrane. H. Frankfurt ubjedljivo piše o razlici između laži i proseravanja. Frankfurtova definicija bi mogla da se sažme kao - baljezganje je govorni čin čija je primarna namjera da govornika oslobodi svake veze sa istinosnom vrijednošću iskaza. Ono je stoga kvalitativno različito od palamuđenja i laganja. Čak se i laganje jasno podvrgava kriterijumu istinitosti; ono zahtijeva pažnju, koncentraciju, vještinu i znanje, da bi onoga kome se laže zaista odvelo na pogrešan put.

Palamuđenje je nešto slobodnija forma, ali je još uvek uslovljeno namjerom da se nešto predstavi kao nešto drugo; stoga i palamuđenje bar donekle poštuje istinosnu vrijednost, jer zahtijeva korektan opis (lažne) predstave koju cilja da stvori. U baljezganju je, međutim, sve dozvoljeno; ono sebi ne postavlja nikakve etičke i epistemološke zahtjeve, a svaka odgovornost za izgovorene riječi je naprosto zbrisana. To je glavna funkcija baljezganja: stvoriti situaciju u kojoj je moguće reći bilo šta o bilo čemu, na bilo koji način, bez ikakvih posljedica po seratore.

Frankfurt upozorava da je baljezganje štetnije od laganja i palamuđenja, jer ono sistematski podriva značaj istinosne vrijednosti iskaza i umesto kriterijuma korektnosti i provjerljivosti podvaljuje relativizovane surogate. To je ozbiljan problem, ne za filozofiju jezika, već za svakodnevnu praksu.

Mnogi bi čistunci rekli da ova tema nije dostojna jednog filozofskog govora. Na takvu tvrdnju jedan od tumača piše - H. Frankfurt nije tamo neki šarlatan, nego ugledni penzionisani profesor filozofije… Kakva “degradacija filozofiranja”? Koješta, autor tu nije baš ništa “kriv”: on samo, rasnim filozofskim instinktom, reaguje na svoje vrijeme, kao što su Kant, Šopenhauer ili Niče reagovali na svoje. Kada bi, ako ne sada, trebalo da nastane tekst namjeran da ozbiljno pretrese pojam i stanovite pojavne oblike proseravanja? Ko će, ako ne čovjek ovog vremena, da napravi suptilnu distinkciju između laži, muntanja (humbug) i proseravanja, tih misaono-jezičkih praksi koje se uveliko dodiruju i presijecaju, ali nikako nisu jedno te isto, i svaka od njih nosi svoje konotacije i može da rezultira specifičnim posledicama? (Teofil Pančić) Da li je uvijek bilo ove pojave. Sigurno da jeste ali se ona danas više primjećuje i postala je stvar filozofskih razmatranja jer su sredstva komunikacije učinila pojavu dostupnijom širokom krugu i zato se na nju i intezivnije obraća pažnja.

Pojava je naročito izražena u govoru koji upražnjavaju političari. Tu je sve nevažno sem utisak koji ostavlja na slušaoce. Da li govor ima sadržaj, da li je istinit, otvara li osnovu za dobro… sve je to u drugom planu. Glavno je da se stekne uitisak o njemu kao patrioti, demokrati, radniku na dobročinjenju svom narodu a iza toga obično stoji takvo proseravanje da ga je u brzini kojom se smjenjuju informacije teško i identifikovati, sem izvježbani i dobro utrenirani slušaoci.

Obični ljudi prepoznaju takvu vrstu govora, iako ne mogu teorijski da ga racionalizuju, a najčešće ne mogu da mu se suprostave. Takav govornik je podložan sprdnji, a pridaju mu se i razna imena kao što su prdnjava, serator, lamar (u mom mjestu), laprdalo… I njihovi nadimci su u skladu sa karakterom njihovog govora. Tipičan je naš način proseravanja. To su beskrajne priče o sebi samima, o slavnim precima, o viteštvu kad je u pitanju vlast, o svemu onome što u suštini nijesmo.

Proseravanja će biti dok bude ljudskog govora, a najviše u društvima u kojima ne postoji nikakva odgovornost za javnu riječ, a ono privatno proseravanje može ponekad biti i zabavno dok ne pređe u dosadu i prezir. Korisno je čitati ovu knjižicu jer bar dok je čitamo izbjegavaćemo da budemo njen predmet.

( Ranko Vuković )