Sve dalje od iskoraka iz vječne pomrčine
Izgubili smo vjeru, gospodine predsjedniče Vlade. Više se i ne sjećamo što znači vjerovati u nešto - u nešto postojano i prirodno - u nešto oslobađajuće i osvježavajuće
Puk koji se nalazio u tminama vidio je svjetlost veliku; za one koji se nalaziše u sjeni zemlje smrti jedna je svjetlost sinula. (Matej 4,16)
Poštovani predsjedniče Vlade, gospodine Krivokapiću,
nije mi promakao video-poziv koji ste odapeli u eter prije nekih desetak dana - poziv upućen svima nama - kako časnim pojedincima, tako i vladinom, nevladinom i civilnom sektoru - da nesebično doprinesemo “prezentaciji” Crne Gore na EXPO 2020 - predstavljanju CG na Svjetskoj izložbi koja će biti upriličena u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), u Dubaiju, u periodu od 1. oktobra tekuće, do 31. marta naredne godine.
Pozvali ste nas, dragi profesore, da doprinesemo, kako rekoste, “što boljoj prezentaciji Crne Gore, kao kreativne, otvorene, zemlje-ideja, spremne na saradnju”. Lagao bih kada bih rekao da ne osjećam potrebu da se odazovem i da nesebično doprinesem - ali ne mogu da se složim sa ministrom Milatovićem, koji je nedavno rekao, baš u Dubaiju, da je “sinergijski efekat između Vlade i investitora” - uz deklarativnu spremnost Vlade da “u punom kapacitetu pruži svu neophodnu podršku u otklanjanju potencijalnih barijera u poslovanju, kao i da poveća efikasnost u realizaciji započetih i budućih projekata” - “ključ uspjeha Crne Gore”. Ne bih se složio ni sa vama, uvaženi predsjedniče Vlade, da je EXPO 2020 “prilika da se Crna Gora predstavi kao ekonomski stabilna i atraktivna investiciona destinacija”, kako rekoste u pomenutom pozivu, koja će i nakon pandemije biti interesantna investitorima - posebno onima koji žele da ulažu u turističku industriju.
Molim vas, gospodine Krivokapiću - CG prisustvo na EXPO 2020 je prilika da se (re)definišu prioriteti - u svakom pogledu - pogotovo u trenutku kada se nad vašom Vladom nebo polako zatvara. Ključ uspjeha CG je u mobilizaciji - moramo se ujediniti u borbi za tzv. uzvišene ciljeve - na polzu svih nas - ali ta stvar nikako da krene sa mrtve tačke. Ne možemo naprijed gospodine Krivokapiću - u nove radne pobjede - sa DPS hitovima na usnama i DPS vrijednostima u srcima.
Duboko sam ubijeđen, sa jedne strane, da čak ni ovdje, u ovoj zemlji čudesa, ne bi manjkalo ni kreativnosti, ni otvorenosti, ni ideja, ni spremnosti na saradnju - kada bi jačanje tzv. demokratske kulture bio jedan od prioriteta vaše Vlade, uvaženi predsjedniče Vlade - kada bi se nesebično ulagalo u jačanje famoznih demokratskih institucija, te demokratskih procesa i praksi - što bi za jednu od posljedica imalo i buđenje svijesti o nužnosti uspostavljanja balansa između privatnog ili posebnog (partikularnog) interesa i javnog (opšteg) interesa - vodeći pritom računa o održivosti, te imperativu očuvanja životne sredine i tzv. kulturnog nasljeđa. Jasno mi je, sa druge strane, da stvari definitivno nijesu krenule u željenom pravcu.
Pitanje je, dakle - kako predstaviti ovaj krš naš ljuti i krvavi na EXPO 2020? - a ne izgubiti se pritom u lavirintima naših hroničnih zabluda, naše kontraproduktivne ostrašćenosti, te naših notornih predrasuda i stereotipa. Kako da, drugim riječima, skinemo s naše kolektivne grbače breme prošlosti - slavne i neslavne, jednako - i rasterećeni poletimo u zagrljaj svijetloj budućnosti?
Ako li pak krenemo od činjenice da su (naši) zvaničnici u minulom periodu ostvarili zapažene rezultate na poljima otvorenosti i prisne saradnje sa investitorima od globalnog ugleda - te da naša zemlja raspolaže najmaštovitijim birokratskim kadrom - sposobnim i raspoloženim za svakovrsne kreacije i kombinacije - onda je (donekle) razumljivo to što avangardne snage (kojima ste upravo vi na čelu, dragi profesore, uz vaša dva pobratima) nijesu uspjele da pripreme prostor - politički prostor, u prvom redu - za smjelu projekciju te nove Crne Gore za kojom svi žudimo. Bojim se, gospodine Krivokapiću, da smo (kao kolektiv) svakim danom sve dalje od tog odlučnog iskoraka iz vječne pomrčine - iskoraka u koji su mnogi povjerovali 30. avgusta - i kojemu su se nadali.
Kamo lijepe sreće da postoji tih par redaka od nesumnjive povijesne težine u vašem ekspozeu - redaka koji bi se odnosili upravo na preciznu viziju nove, evropske Crne Gore. Kada bi postojala ta vizija - i kada bi posjedovala jak mobilizacijski kapacitet - svi bismo, nošeni upravo tom vizijom, pohrlili za vama i zubljom koju biste držali u desnoj ruci - pravo u ljepšu budućnost. Tada bi i najnemaštovitijoj kuratorki bilo lako da se kreativno nadoveže na vašu čistu i jasnu viziju - i da tu viziju nadahnuto transponuje u interaktivnu audio-vizuelnu senzaciju pred kojom bi posjetioci EXPO 2020 garantovano padali u stanje apsolutnog delirijuma.
Dragi profesore Krivokapiću, ne možemo pjevati o svijetloj budućnosti ako nijesmo u stanju da vizuelizujemo tu budućnost - ako ne postoji tih par osnovnih notica - ako nema te jednostavne fraze oko koje bismo ispleli kolosalnu simfoniju. Izgubili smo vjeru, gospodine predsjedniče Vlade. Više se i ne sjećamo što znači vjerovati u nešto - u nešto postojano i prirodno - u nešto oslobađajuće i osvježavajuće. Što bi to moglo da bude profesore Krivokapiću? Što je to u isti mah čvrsto i stabilno, vedro i lako, otrježnjujuće i oslobađajuće?
Ne kažem da je ta vizija nadohvat ruke - preduslov su serije tačnih odgovora na serije mučnih pitanja. A nužan nam je i podsticaj. Najprirodnije bi bilo da taj podsticaj, taj pozitivan impuls, dođe sa vaše strane, uvaženi predsjedniče Vlade. Možda bismo EXPO 2020 i odluku vaše Vlade da se Crna Gora - majka naša - predstavi u što boljem svjetlu na globalnoj sceni - mogli shvatiti i kao podsticaj da postavimo sebi barem neka od tih važnih pitanja - i da potražimo odgovore na njih.
Znamo da je Bog ovdje bio vrlo darežljiv - ispjevali smo pjesme o našem plavom moru, o našim rijekama i jezerima, ravnicama i planinama, o našim rosnim livadama i gustim šumama - a znamo i da su nam preci ostavili u nasljeđe ponešto vrijedno pomena. Problem je, međutim, što mi, ovakvi kakvi smo - a uglavnom samo rezignirani - nijesmo sposobni da gospodarimo ni našim prirodnim bogatstvom ni našim kulturnim nasljeđem na način koji bi se mogao smatrati promišljenim i održivim - i koji bi nam garantovao srećniju budućnost. Dalek je put odavde do te budućnosti koju, trenutno, nijesmo u stanju ni da zamislimo - i zahtijevaće ozbiljna prelamanja i odricanja - ali teško da postoji alternativa. Na taj put moramo krenuti odmah, bez odlaganja.
Uvaženi predsjedniče Vlade CG, dragi gospodine Krivokapiću, sve se zapravo svodi na jedno pitanje: zašto ne bismo priliku da predstavimo CG na EXPO 2020 - shvatili kao podsticaj za odlučan iskorak iz vječne pomrčine - kao taj prvi i najteži korak na našem putu u bolje sjutra?
( Borislav Vukićević )