Čiji je Lubarda?

Kao što naša borba zahtijeva kad se gine da se pjeva, tako istorija traži zrno mašte. Čitam ovih dana knjigu Maše Jovović o Petru Lubardi, pa se kao čovjek i komunista zapitam, kako bi slavni slikar prošao u ovom političkom trenutku?

Ukratko ću iznijeti osnovne premise. Tvrdim da bi Lubarda najebao od novih heroja Trinaestojulskog ustanka. Sasjekli bi ga vuci gorski što ih je šef postrojio na virskoj barikadi. Hrabri novoborci slikaru ne bi oprostili činjenicu da mu je otac bio oficir kraljeve vojske. Taknuto-maknuto! Nasljedni porodični krimen, plus činjenica da Lubarda nije mrčio puške, već je rat proveo kao baba u logoru, sve bi to sokolove okupljene oko crvenog štofa primoralo da Petra Đurova prekriže kao četnika.

Ali tu nastaje pravi zaplet - četnik, boem i kavgadžija Andrija Mandić ne bi bio blaže ruke, jer Lubarda je kao namještenik došao na Cetinje po direktivi Komunističke partije, bio upravnik slikarske škole, dakle, klasični brozovski umjetnik, salonac i režimlija.

Bečićevi šaptači bi dodali - sinekurac!

Ni tu nije kraj mukama, taman bi Lubarda preturio vojvodu masnog čela, javio bi se moćan dilber, Miko Živković, na primjer, da ga na Fejsu raskrinka kao litijaša i mantijaša. Čitaj pa ćeš naučiti da je po oslobođenju Lubarda obilazio manastire, proučavao freske i sretao francuske kopiste, što su bili došli da brane svetinje. Ne bi mu to stari liberal nikad oprostio, ali još manje mitropolit Joanikije. E taj bi sažvakao vlastitu bradu da zna kako su francuski stručnjaci došli na poziv komunista, budući je lično Krleža osmislio da prva izložba Jugoslavije u Parizu bude prikaz srednjevjekovnog umjetničkog blaga. I dok današnji igumani krče, šalunguju, izlivaju stubiće, taj je zloglasni komunistički vampir pokrenuo zaštitu spomenika i sakralnog blaga, pa još to predstavio bijelom svijetu kao kontinuum i kulturni korijen ovih prostora.

Lubarda sa svojom špatulicom, kao štafelajac jedne ogavne totalitarne vlasti, sasvim urnisan od brozomore i državnog mrsa FNRJ, najedio bi divnog Joanikija, iskusnog lovca na crvenu aždaju. Lubardu bi stoga poćeralo iz crkava, da ostane više mjesta za seoska mazala što crtaju Tita u paklenom čabru, krilate zmije i svece-koljače.

Zamjerilo bi se Lubardi i što je izlagao u Beogradu, i što je bio opsjednut Crnom Gorom, i što je ženu slušao, te koristio previše crvenog pigmenta. Možda ga je zato premijer Krivokapić uklonio iz prijemnog kabineta, pa kao diskontinuitet u odnosu na prethodnika okačio neko Prijićevo jezero i divlje šipkove.

Apstraktan je i odveć moderan umjetnik Petar Lubarda za posnu stolicu snenog demohrišćanina. Glomazan je to umjetnik za Crnu Goru. Zalud je uspio da preživi svjetski rat i snađe se '45, sad bi se pogubio, u ljutoj vrisci i piskavom rimejku opštih mjesta iz čitanki, u brlogu ideološkog kiča za male pare.

A sad, jedna crtica za kraj.

Bio sam na cetinjskoj promociji odlične knjige Maše Jovović, ali sam, da oprostite, bio i na Lubardinoj izložbi koju je gospođa Anastazija Miranović sa ekipom Narodnog muzeja upriličila istog dana. Nisam mogao da vjerujem kolika drskost, neukost i bahatost, da se velike slike štampaju kao bombonjere i publici poture replike. Da, dobro ste shvatili, izložili su Lubardina djela štampana kao kuplerajske tapiserije, u nekakvom pamučnom printu od kojeg se čovjeku prispava. Nekoliko originala nije popravilo stvar, naprotiv, samo je naglasilo bestidnost cijele rabote. Ipak, hvala organizatoru, jer su tim svetogrđem saželi sve što osjetim kad vidim nove partizane kako iskaču iz DPS bunkera i jurišaju na bivša namještenja. Reprodukcija, privid i lažnjak, nedostatak strasti, pijeteta i vizije koji se kompenzuje jeftinom štampom, mitingom i konfetama.

Lažno vrijeme, laži postmoderne. Nazvao bih to ravnotežom dvije bande. Tamjan šovinizma sa jedne bande, antifa debelog mesa sa druge.

Nema tu mjesta za Petra Lubardu, logično.

( Brano Mandić )