Ljubav prema umjetnosti, djeci i radu glavni su pokretač i motivacija

Stagnacija je najgora stvar koja može zadesiti jednog čovjeka ili društvo, smatra Dragan Knežević, osnivač i direktor Kulturno-kreativnog centra (KKC) “Akord” iz Nikšića, čovjek koji se bavi teatrom i pedagoškim radom, muzičar, ali i čovjek kome korona nije “pomrsila konce”. Nije dozvolio da mu se desi ta stagnacija, iako je kovid-19 okrenuo život “naglavačke”.

Uz “Akord” stasale mnoge generacije koje su osjetile čar scene i aplauza

“Na vajberu imamo grupe gdje roditeljima šaljem obavještenja u vezi s našim radom. Kada smo bili ‘zatvoreni’, stizale su mi poruke s pitanjem kada će djeca početi da rade. S jedne strane me sve to čudilo, a s druge jako radovalo. Čim smo dobili priliku da možemo da radimo u manjim grupama, mi smo to uradili, na opšte zadovoljstvo. U prvom talasu smo uspjeli da završimo predstavu ‘Liliputanska svadba’ i da je jednom odigramo, kao i komediju ‘Romeo i Julija na nikšićki način’ koja je premijerno izvedena u Herceg Novom”, priča Knežević za “Vijesti”.

Taman što su se zaigrali, uslijedio je novi talas, strože epidemiološke mjere, zabrane. Znali su Dragan i “akordovci” da će i to brzo proći i spremno sačekali popuštanje mjera. Nove predstave su se već “krčkale”, a oni ih finiširali taman pred godišnjicu - u maju su obilježili 24 godine rada “Akorda”.

“Premijerno smo tada izveli predstave ‘Alisa u zemlji čuda’ i ‘One su htjele nešto drugo’, koja govori o vršnjačkom nasilju. Obje predstave su u Nikšiću imale reprize, a zatim smo s ‘Alisom’ nastupili u Danilovgradu i Budvi, dok smo s predstavom ‘One su htjele nešto drugo’ obišli Berane, Bijelo Polje, Herceg Novi. Poziva ima dosta, nastup je već zakazan u Tivtu, ali je ‘zakazan’ i mali odmor”, uz osmijeh kaže čovjek koji je na nedavno završenom 50. Festivalu dramskih amatera Crne Gore u Bijelom Polju dobio priznanje za doprinos dramskom amaterizmu u Crnoj Gori.

“Za 24 godine kroz ‘Akord’ je prošlo nekoliko hiljada, uglavnom djece i omladine, mada i veliki broj odraslih. U ‘Akordu’ su sticali prva znanja, ‘brusili’ talente, oslobađali se straha od scene i nastupa, doživjeli prve aplauze i ovacije, pa danas imamo veliki broj njih, koji su ponikli ovdje, i koji su uspješni muzičari, glumci, režiseri, plesači, pjesnici, rasuti širom svijeta. Mi smo im bili odskočna daska, zaduženi da prepoznamo njihov talenat i pomognemo im u sazrijevanju i u moralnom i u profesionalnom smislu”, ne bez ponosa kaže Knežević.

Otkriva da za jubilej, 25 godina rada, planira da organizuje svečanu akademiju i okupi sve te talente raštrkane širom svijeta kojima je “Akord” bio prva stepenica na putu do uspjeha.

“Nikšić je uvijek bio rasadnik talenata i šteta što se nije više pažnje poklanjalo kulturi, jer su mnogi talenti ‘ugašeni’ zato što nije bilo podrške. Mi smo i dalje podstanari, ali entuzijazma nam ne fali.”

Ono što ga je tjeralo da ide naprijed i da ne stavi ključ u bravu, bez obzira na loše finasije i zapostavljanje onih koji su trebali da ih vide, su, kaže Dragan, ljubav prema umjetnosti, djeci, radu.

“Danas se osniva mnogo klubova jer smatraju da je to odličan biznis, da će ljudi tu da zarade dobre pare. Nakon 24 godine mogu da kažem da tu nema novca. Može jedino da se preživi i to uz veliku borbu. Najveći motiv mi je bila ljubav prema umjetnosti, prema onome što ja smatram da je najbitnije - da pomognem svim tim mladim talentima da se iskažu i dokažu. I nakon toliko godina javljaju mi se bivši članovi, uspješni porodični ljudi i mislim da je to mnogo veća satisfakcija nego novac.”

A dodatna satisfakcija je i to da su mnogi bivši članovi odlučili da njihova djeca umjetnički talenat bruse upravo u “Akordu”.

Šarm osamdesetih i sjeta nostalgičara

Dok su na snazi bile zabrane, Dragan nije mirovao. Niko mu nije mogao zabraniti da u podrumu potraži davno zaboravljene požutjele sveske u kojima su bili sakriveni stihovi nekog srećnijeg i boljeg vremena koje je riješio da oživi. Objavio je audio-video zbirku “Poezija prošlog vremena” gdje, u prvom dijelu stihove govori on, a u drugom dijelu 17 njegovih prijatelja.

“U podrumu sam našao pregršt kaseta koje su snimane dok smo imali bendove ‘Ljubavna gerila’ i ‘Tajna veza’. Sve smo to amaterski snimali, ali zapisi su ostali. Veliki muzičar i čovjek, Rade Radela Đurđevac, čuo je te stare pjesme i nagovorio me da uđem u studio. Prvi snimak sam napravio u studiju čuvenog nikšićkog muzičara Ljuba Stanišića, a onda je krenulo samo od sebe. Uspio sam da završim prvi album, ‘Osamdesete’, pjesme koje su i nastale upravo tih godina. Jedan od krivaca je i novinar i književnik iz Bara Željko Milović koji je u vremenu dok sam ja bio frontmen barske grupe ‘Karlo V’, sve što sam zapisao i komponovao uredno sačuvao i prije nekoliko godina mi poslao. On mi je i uradio recenziju za prvi album. Nakon prvog albuma rekao je da mi je ostalo dosta lijepih pjesama i da moram da ih snimim i tako su nastale ‘Osamdesete 2’. Na tom albumu je čisti rokenrol. Jedina pjesma koja nije nastala osamdesetih na ovom albumu je ‘Nikšić moj rodni grad’, koju sam napisao prije pola godine.”

Pjesme su nastale u nekom drugom vremenu, slušale su ih neke druge generacije, a pisao ih momčić od dvadesetak ljeta. Sve to je i bio razlog da Dragan album namijeni svojoj generaciji, ne sluteći da će i neke nove klince i klinceze privući šarm osamdesetih.

“Albume sam snimio jer sam želio da ispunim san. Kako je vrijeme odmicalo, kako sam izbacao singl po singl, tako sam shvatio da se to ljudima sviđa. Moje najveće oduševljenje je bilo kada sam došao na probu, a djeca počela da pjevaju baladu s prvog albuma, ‘Mnogo te volim malena’. Ostao sam bez teksta i pitao ih odakle znaju pjesmu i oni mi rekli da to njihove mame i tate slušaju. To mi je dalo poleta da snimim i drugi album. Oni koji me poznaju, a najviše članovi benda, znaju da mi je rokenrol u krvi tako da sam s velikm užitkom snimio pjesme za drugi album.”

Pojedine pjesme su i ekranizovane - “Sanjaj balerina”, “Merlinka”, “Malena”, “Sibirski voz za Kraljevo”, “Nikšić moj rođeni grad”, “Maslačku moj”, “Glupi refren”.

“Ispalo je da ‘Osamdesete’ nijesu namijenjene publici koja je rasla i voljela tih godina već i potomcima i mnogo sam srećan zbog toga. Nije ovo kvantna fizika što sam napisao, ali očito su ljudi prepoznali šarm osamdesetih, romantiku.”

Ideja mu ne fali, kao ni želje i entuzijazma. Kaže da neće više snimati albume, ali ne bježi od toga da, ako “napravi neku dobru pjesmu”, izbaci singl.

Nakon odmora, on i “akordovci” spremaju se da ponovo na daskama koje život znače obiđu Crnu Goru. Nadaju se da ih korona neće spriječiti u tome.

( Svetlana Mandić )