Tradicija maškaranja u Tivtu

Tradicija maškaranja spada u najstarije tradicije čovječanstva i ona je dio kulturne baštine brojnih naroda. Nezaobilazno je u tom smislu, vrijeme karnevalskih fešti koje samo u Kotoru, traju duže od 500 godina, ali samo maškaranje u Boki je mnogo starije i traje preko dva milenijuma.

Čulo se to preksinoć na promociji monografije „Tradicija maškaranja u Tivtu“ autora Lazara Božovića, a koja je uz finansijku podršku Opštine Tivat, objavljena u izdanju ovdašnje NVU „Maškarada“.

Izuzetno posjećena promocija knjige održana je u sklopu ljetnjeg festivala kulture „Purgatorije“ u Tivtu, a brojnoj publici pružila je multimedijalni uvid u dio bogate tradicije maškara i karnevala u tom gradu i Boki.

Lazar Božović i sam jedna od vodećih karnevalista u Tivtu, potrudio se da sakupljanjem raspoložive relativno male sačuvane dokumentacije, ali i drugih pisanih izvora iz periodike novijeg vremena, te kroz foto dokumentaciju, razgovore sa starijim sugrađanima i lična iskustva, napravi djelo koje na jednom mjestu donosi najbitnije aspekte tradicije maškaranja koja je važan dio ovdašnje etnografske i kulturne baštine.

„Potvrdu preko dva milijenijuma duge tradicije maškaranja u Boki imao u antičkim iskopinama u Risnu gdje je nađena malena statua grčkog boga Dionisa, kao i kalupi za izradu reljefnih pločica – Dionisovih menada koje su bile neizostavni dio tadašnjih maškaranih i svakih drugih neobuzdanih svečanost, povezanih sa ovim božanstvom. Karneval kakav ga mi znamo i kakav u Kotoru traje duže od pola milenijuma je jedno, ali tradicija maškaranja u narodu je je mnogo starija i ima korene u paganskim običajima i potrebi ljudi da zastrašujućim maskama „uplaše zlo“ i istjeraju ga sa prostora u kojem obitavaju. Kasnijim razvojem, maškaranje je od te početne paganske religijske dimenzije, dobijalo i čitav niz novih – estetsku, sociološku, etnografsku, kulturološko-politilku, do današnje dimenzije humora, satire i zabave.“- kazao je recenzent monografije, tivatski novinar i publicista Mašo Čekić.

On je govorio o razvoju običaja maškaranja kroz vjekove, do pojave srednjevjekovnih karnevalskih svečanosti kakve u manje-više, neizmijenjenom obliku, poznajemo i danas.

Istakao je da se tek u kasnim srednjem vijeku počinju maškarati i žene jer je to do tada bila privilegija samo muškaraca i da u cijeloj toj društvenoj djelatnosti i simbiličkoj igri tokom stoljeća, „dominiraju stari običaji postupno obogaćivani novim elementima“.

Čekić je govorio i o posebnostima mnogih seoskih karnevala u Boki koji su stariji i od kotorskog gradskog karnevala koji je „evropski gradski običaj“ i posebno naglasio kulturološku, ali i društveno-političku dimenziju ovog običaja kroz njegov ključni dio – suđenje i spaljivanje karnevala kao simbola svega lošeg i zlog što se narodu dešavalo.

„Narod ovdje odlučuje i presuđuje. Narod spaljuje zlo.“- istakao je Čekić dodajući da su nerijetko zbog toga oficijelne državne vlasti imale rezervu prema ovim svečanostima.

„Ova monografija, kao kolektivni album uspomena, čuva od zaborava oblast društvenog djelanja koji je tek sporadično prisutan u naučno istraživačkoj praksi i publicistici. Autorova namjera nije pisanje naučnog rada, mada se toga ne odriče, već da na jednom mjestu sačuva dio prošlosti Tivta, koji su naši prethodnici stvarali. A na sreću, priča ima nastavak sa novim generacijama.”- zaključio je Čekić.

„Kad ste vi pod maskom, onda ste neko drugi i sebi dozvoljavate ono što inače, u „redovnim okolnostuima“ ne bi. Zbog toga je maškaranje i vid svojevrsne psihološke ventilacije ljudi i kao odušak, dobro je za zdravlje.“- naglasio je autor monografije, Lazar Božović.

On je istakao da je najstariji sačuvani dokument o karnevalima u Boki scenario karnevala u Perastu iz 1715. godine na latinskom jeziku, koga je napisao znameniti Peraštanin, kapetan Marko Martinović.

Božović je govorio o raznim aspektioma maškaranja u Tivtu – od seoskih maškaranih zabava i seoskih karnelava po gotovo svim ovdašnjim mjestima, do najnovijeg internacionalnog velikog tivatskog ljetnjeg karnevala kakav se posljednjih godina, prije koronavirusa, priređivao u tom gradu.

Božović je kao posebnost istakao tradicionalni stari Krtoljski karneval koji je danas na žalost, gotovo izumro običaj, a koji je podrazumijevao da se karnevalska lutka na magarcu ili konjskoj zaprezi, iz Radovića u centru Krtola nosi do svih luštičkih sela što je simbolizovalo zajedništvo jedne mnogo šire zajednice od uske, seoske krtoljske. Suđenje krtoljskom karnevalu koji je potom spaljivan opet u Radovićima, obavljalo se uvijek u stihu uz domišljate i duhovito sročene opaske naroda na lošu vlast, ili živiotne probleme sa kojima su se u datom vremenu nosili.

On je u knjizi opisao bukvalno sve što se u pisanim izvorima, usmenom predanju i na drugi način moglo sakupiti o ovom važnom aspektu lokalne kulture i etnografske baštine, posebno ističući da narod od karnevala i maškaranja nije odustajao ni u najtežim vremenima i da je tako jednom Lastovski karneval održan protivno izričitoj zabrani te manifestacije koju su izrekle tadašnje vlasti.

Kao kuriozitet istakao je da Tivćani nisu odustajali ni od, za određenu vlast provokativnih i „problematičnih“ maškaranja čak ni onda kada nisu mogli računati na anonimnost i zaštitu maske koju su nosili, jer su vlasti jednom čak bile propisale da se prije karnevala svi koji se maskiraju, moraju javiti u policiju i ostaviti svoje lične podatke. Božović je u monografiji sabrao i dostupne podatke o ovdašnjim karnevalskim grupama, plesnim grupama, svim, pa čak i maškaranim manifestacijama po ovdašnjim školama, te posebno istakao nezaobilaznu ulogu u karnevalskim svečanostima Glazbeno-prosvjetnog društva „Tivat“ – tivatske Gradske muzike koja na njima redovno nastupa i pritom i sami njeni muzičari nose maske i kostime.

„Protiv maski su otprilike svi bili protiv, a otprilike svi su ih nosili. Na kraju balade, prije ili poslije, maske padnu. Postoje maske koje teško padaju, kad glumimo ono što zapravo nismo. Postoje i tzv. političke maske. Dugo smo imali masku bratstva i jedinstva, pa je, na žalost, pala. Sad trenutno imamo masku demokratije. Vidjećemo koliko će trajati i da li će da se primi. To se sve, na neki način osjeća i na koricama ove monografije.”- naglasio je direktor tivatskog Centra za kulturu, profesor Neven Staničić.

Umjesto velikog internacionalnog ljetnjeg karnevala u Tivtu koji se ni ove godine zbog korona prilika, ne može održati, NVU “Maškarada” će, kako se čulo, organizovati posebni likovni konkurs na kojem će 15-tak tivatskih slikara izraditi umjetničke slike na temu maske i maškaranja. Prodajna izložba tih radova u humanitarne svrhe biće organizovana u novembru tokom svečanosti vezanih za Dan Opštine Tivat.

( Siniša Luković )