Sjećanje je bedem prekrajanju istorije

Trinaestog jula Crna Gora je obilježila Dan državnosti, datum zvaničnog priznanja nezavisnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine i početak prvog narodnooslobodilačkog ustanka protiv fašističkog okupatora u porobljenoj Evropi 1941.

Možemo slobodno reći da je ovaj praznik izabrala sama istorija i da se tu nema šta objašnjavati. Da smo iole sretniji, obrazovaniji, vaspitaniji, tolerantniji i slobodoumniji ovo bi mogao biti datum unutarcrnogorskog pomirenja kojeg, nažalost još uvijek nema na vidiku.

Umjesto toga praznični dani su vrijeme nacionalno-političko-istorijskih prepucavanja, natezanja, često i vrijeđanja na društvenim mrežama i portalima. Istraživanja javnog mnjenja koja sam nedavno pratio, a koja su obuhvatala najelementarnija pitanja iz istorije XX vijeka dala su razočaravajuće rezultate.

Kad je znanje premalo, a ego pregolem i kad se prošlost sagledava kroz današnju poremećenu prizmu i kroz traženje izuzetaka kojim se pravdaju lična ili nametnuta uvjerenja, bezuspješno se pokušava dovesti u pitanje ono o čemu je svjetska istorijska nauka dala sud. Istina je da mnoge činjenice koje su iz političkih razloga prećutkivane ili se o njima malo pisalo zaslužuju da se objelodane i upotpune pravu sliku, međutim suštinski pokušaji revizije istorije se ne mogu i ne smiju dozvoliti.

Novokomponovane crnogorske komitopatriote slave 13. jul uz baklje, alkohol, poskočice i federalističku ikonografiju. Kao na vašarištu, na kom se sve može, nađu istorijsko uporište u komitskom pokretu, pazare od Narodnooslobodilačkog pokreta ono što im se sviđa, prisvoje mirovni i državotvorni aktivizam LSCG, i naprave smjesu koju pristojno čeljade sa malo znanja i integriteta ne može da svari.

Nadam se da će se naći neko priseban da nauči “komitopatriote” i ništa manje pobrkani “komitski” SUBNOR da federalistički folklor pripada 12. julu 1941. na kome je izglasana marionetska fašistička država Crna Gora koja je Boku poklonila Italiji, a Ulcinj, Malesiju, Plav, Gusinje i Rožaje Albaniji, koja je bila pod italijanskim protektoratom. Dakle, istorijski neutemeljena zelena zastava “Gaetuša” ne može 13. jula ni sa Ljubom Čupićem, ni sa partizanskim simbolima natopljenim krvlju.

Pjesma Ko to sinoć kroz Cetinje prođe, Krsto Zrnov i komitske vođe vrijeđa partizanske kosti u grobnim jamama. Junaštvo Krsta Zrnova i istorijske zasluge nisu bili mali, ali ih je njegovo svrstavanje na stranu okupatora u II svjetskom ratu potamnilo. Po propasti federalističkog pokreta dobar dio Krstovih vojnika prešao je u partizane.

Veliki broj modernih “internet četnika” na sve komunističko gleda sa podozrenjem, pa i na 13. jul. Komunisti jesu bili glavni organizatori i pokretači ustanka, ali bilo bi lijepo da neko dotičnim kritičarima objasni kako je ustanak imao opštenarodni karakter i kako su se rame uz rame sa komunistima protiv fašista borili i mnogi kasniji pripadnici četničkog pokreta.

Među njima valja istaći sposobne oficire jugoslovenske kraljevske vojske poput Baja Stanišića, Đorđija Lašića, Pavla Đurišića koje će ubrzo ratna sudbina odvesti u drugom pravcu. Ideološkim razlazom u jesen 1941. godine započeo je bratoubilački rat, odnosno socijalistička revolucija.

Četnici su saradnjom sa Italijanima i Njemcima, brojnim zločinima i igranjem na dvije karte urušili svoj legitimitet i na kraju neslavno završili ratnu epopeju na Lijevča polju od ustaške ruke i na Zidanom mostu od partizanske.

Pomirenja ne može biti bez saznanja, shvatanja, ni bez praštanja. Mukotrpnim radom na sebi čovjek može da se izdigne iznad preformiranih i distribuiranih “paketa mišljenja”, da se spasi od ličnih identifikacija i krivog kanalisanja frustracija.

Malobrojni danas živi učesnici NOR-a, ljudi u dubokoj starosti, u svojoj desetoj deceniji i dalje su najtvrđi bedem prekrajanju istorije.

Pregledao sam prije par godina jednog devedesetčetvorogodišnjaka pred operaciju. Pišući izvještaj i prolazeći kroz starčevu ličnu anamnezu čuh kako pacijent pomenu da je vojevao u Drugom svjetskom ratu.

- Svaka čast, đede. Đe si bio?

- Jovanoviću, bio sam ti sa đedovim bratom Labudom, Deseta crnogorska brigada, 1944-1945. Italija je bila kapitulirala, mi smo se gonili s Njemcima. Tvoj đed Mitar se bio sa četnicima i Talijanima u Vasojeviće po strašnoj gladi i studeni proljeća 1942. Vratio se ka kost i čapra. Kuvali su bukovu koru i jeli i ako nađu komad krtole ili zrno nečega da iziju po napuštenim kućama i izbama da ne krepaju od gladi. Kad ih je Sava Kovačević vidio kao žive leševe iscrpljene od dizenterije, gladi, hladnoće i teških bitaka stio ih je pobit. Komandant Sava je bio junak, ali prijek i surov čovjek. Ne dade mu Peko Dapčević.

- Tačno. Đed je odmah nakon što se oženio ratne 1943. proveo nekoliko mjeseci u italijanskom zatvoru na Cetinju. Uhapsili su ga jer se borio u partizanskim jedinicama. Pokojna baba je zborila da su Mitar i jedan Krivokapić tokom ratovanja našli komad ustajalog, usmrđelog sira. Mitru se stužilo od onoga smrada, pa nije mogao ni zalogaja uzet, a njegov saborac obrija onaj sir po logici “čuje se (zaudara - prim. aut.) dok se ne proguta”. Nezavisno od tog boračkog prijateljstva, meni su kao unuku ćeklićkog partizana unučad ovog cuckog partizana dragi i bliski prijatelji. Zahvaljujući pobjedi u ratu, te miru i slobodi koji su nam oni izborili mi zajedno kušamo mnogo ukusniji sir.

- I ja sam Krivokapić. Dobri su ti i pošteni ljudi đedovi bili. Mi smo rođaci preko Mitrove sestre Ćetne. Vi ste partizanska porodica, Jovanoviću!

- Jesmo! Čast mi je i ponos zbog toga. A dokle god ima vas, živih učesnika Narodnooslobodilačkog rata protiv nacista i narodnih izdajnika i živog sjećanja na moje pretke ovi što šteluju i falsifikuju prošlost obrćući istorijske suštine mogu samo da mlate praznu slamu.

- Bravo ti ga, moj Jovanoviću. Slabo čujem, ali mi je milo ovo što čujem.

- Evo i izvještaj.

Medicinska sestra je krenula voziti đeda u kolicima niz hodnik. Ja sam u pozdrav svečano i uspravno stao ispred njega. Pritisnuo sam pesnicu uz sljepoočnicu i poručio mu: - Živio mi druže Vidače, smrt fašizmu!

Nije se mogao podići iz kolica, ali je priljubio svoju skupljenu šaku uz lobanju i ne krijući osmjeh i ponos otpozdravio:

- Živio mi, doktore Jovanoviću!

Slava našim svijetlim grobovima! Slava našim izginulim precima!

U spomen na Jovanoviće iz Jezera ćeklićkog, borce za slobodu.

Mitar Savov Jovanović - borac crnogorskih partizanskih jedinica

Labud Savov Jovanović - 10. crnogorska brigada

Veljko Andrin Jovanović - 10. crnogorska brigada

Gojko Ćetkov Jovanović - 10. crnogorska brigada

Nikola Markov Jovanović - 10. crnogorska brigada

Vidak Nikolin Jovanović - 10. crnogorska brigada

Savo Nikolin Jovanović - 10. crnogorska brigada

Milo Božov Jovanović - 10. crnogorska brigada, oficir JNA

Vlado Markov Jovanović - 10. crnogorska brigada, podoficir JNA

Spasoje Markov Jovanović - 9. crnogorska brigada

Mihailo Mirkov Jovanović - 9. crnogorska brigada

Rade Savov Jovanović - 9. crnogorska brigada

Ljubomir Milutinov Jovanović - 6. crnogorska brigada

Lakić Nikolin Jovanović - 6. crnogorska brigada, oficir JNA

Veljko Savov Jovanović - 6. crnogorska brigada, komandir čete, poginuo 1944. kod Danilovgrada

Rajko Tomin Jovanović - 5. crnogorska brigada

Vlado Lukin Jovanović - borac crnogorskih partizanskih jedinica

Petar Markov Jovanović - borac crnogorskih partizanskih jedinica, oficir JNA

Đorđije Mirkov Jovanović - borac crnogorskih partizanskih jedinica

Vladimir-Čole Savov Jovanović - borac crnogorskih partizanskih jedinica

Danilo Milošev Jovanović - borac crnogorskih partizanskih jedinica, oficir JNA

( Dr Goran Jovanović, (Timur Ivanovič Tmurni) )