Ovako je nekad igrala Budućnost

Titograd jula mjeseca 1981. godine prošlog vijeka, u Karađorđevoj ulici pri temperaturi 41 stepen Celzijusovih (u hladu), taman je prošlo dva sata popodne. Telefon zvoni, podižem slušalicu iz koje dolazi kratko obavještenje: “Čekam te kod knjižare”.

Izlazeći napolje iz svježine kamenog zdanja, već na prvom koraku dočeka me pravi toplotni udar, pa neadaptiran na ovako naglu promjenu otvaram širom usta, osjećajući se kao riba na suvom. Pošto cijelo ljeto na naš grad nije pala ni kap kiše, drvoredi platana Njegoševe i Karađorđeve ulice pomireni sa zlehudom sudbinom, bjehu povili bujne krošnje, kojima su do skoro ponosito derali u nebo, a lišće zelenih ograda Njegoševog i Karađorđevog parka se bješe potpuno osušilo.

Prelazim Njegoševu ulicu držeći se lijevog trotoara i sav u znoju zamičem iza bifea “Korzo” u Ulicu slobode, srećući se sa slikama avetinjski pustog grada, nalik onima iz vestern filmova. Iznad asfalta koji se zbog visoke temperature topio, titrala je vrela jara parališući saobraćaj, pa su sa strane parkirani automobili izgledali kao zarobljeni u katranu na duže vrijeme.

Ni daška vjetra, a među četvorospratnicama nesnosna sparina zaustavila je sav život u centru grada, pa bi posmatraču sa strane susret dvojice drugara kod knjižare “Kultura” djelovao pomalo zavjerenički, da nije odlijegao monotoni koncert zrikavaca. To kao da je budilo našu savjest i upozoravalo da postoji neka viša sila, koja i nama i njima diriguje po ovoj žaropečini. Ćutke, kao po komandi, nastavismo dalje.

Prizor pustoši glavne ulice sa zamandaljenim vratima trgovačkih radnji, usred dana spuštenih roletni i praznih balkona, izazivao je u meni neku neodlučnost, jer sam slutio da iza kulisa bitiše čitav jedan paralelni svijet, gdje žive ljudi sa potpuno drugačijim navikama. Neki srećniji ljudi.

Nailazimo na čistinu glavnog gradskog trga bez nastrešnica. Ni žive duše. Sunce je sada okomito sa visine strijeljalo, tjerajući nas da povijemo glave. U želji da doskočim omorini koja je prijetila da sroza naš borbeni duh, znajući da je mom kolegi majka rođena Rimljanka, pokušah se malo našaliti, pa onako, više za sebe primijetih naglas, a da nisam ni pomjerao rasušene usne: “Da se opkladimo, prvi čovjek koji naiđe biće Serđo Leone”, (italijanski režiser kaubojskih špageti filmova). Kod zadnje riječi malo zastadoh, na šta me on kroz nakostriješene guste obrve zamalo ubi pogledom i odbrusi:,,Ne filozofiraj, nego vidi kako ćeš se po onoj našoj Sahari, danas rvati sa rmpalijama iz Skandinavije”.

Ispitivački gledam u tog fudbalskog umjetnika, sposobnog da na petoparcu vrti po trojicu protivnika i na volšeban način postiže golove. Vidim Dragana, Guza Vujovića grmalja balvanastih nogu, ni nalik fudbalskim, snažnih ramena na koja se navalio čitav plot guste kovrdžave kose, čiji odraz na staklenom izlogu banke, otkriva reklamni plakat za auto godine - “Zastava sto jedan”. Efektnu reklamu za perjanicu jugoslovenske auto-industrije uljepšava zanosni osmijeh afričke ljepotice obnaženog poprsja, koja takođe ima kovrdžavu kosu. Odgovor mi se sam nametnuo: “Bez brige, nećemo danas prokuvati kada nije ni ‘stojadin’ u vrelini Sahare, već se pope na Kilimandžaro prije svih aždaja četvorotočkaša, ovoga svijeta”.

Raspoloženje raste, pa kada smo ubrzo naišli na poslatičarnicu “ŠT Hamza” svraćamo da se osvježimo hladnom bozom. Nismo se mnogo zadržavali, jer nam je bilo preostalo taman toliko vremena da pred stare dveri stadiona FK Budućnosti stignemo u zakazano vrijeme.

Trener Đorđe Gerum (došao iz tuzlanske Slobode), drži slovo govoreći kako su prva dva meča u Rapan kupu pokazala da je ponekad dobro što o načinu igre protivnika nismo bili mnogo obaviješteni. Tačnije, za FC Vaker iz Tirola smo znali da je bio višestruki prvak Austrije, a o IFK Estersu, kasnije Kafe opera, tada vodećem u švedskom prvenstvu koje je bilo u toku (13 pobjeda, samo jedna nerijašena, bez poraza), tek imaginarnu predstavu kao “tipičnom skandinavskom reprezentu fudbala” i da u svojim redovima imaju šest reprezentativaca. Međutim, o rivalu FC Odenzeu koji nam je toga dana gostovao, nismo znali ništa, sem da su ekipa u usponu, a trošiti riječi za glorifikovanje danskog fudbala koji je u evropskom vrhu, bilo bi izlišno.

Praveći sebi alibi u slučaju eventualnog neuspjeha, trener nastavlja govoreći da nam od protekle godine fali gotovo kompletna ekipa - Momčilo Vujačić, Zoran Mitić, Janko Miročević, Radovan Bošković, Drago-Četka Kovačević, Mojaš Radonjić, Ante Miročević… Takođe se nijesmo stigli fizički pripremiti, a kamoli uigrati. Ali, postoji nešto u čovjeku što ga tjera naprijed, i hrabri kada mu je najteže! E, danas hoću da vidim od kakvog su materijala sazdani Crnogorci. Iako ga kao stručnjaka nisam mnogo gotovio, nerado u sebi priznajem - bravo majstore, motivacija za čistu peticu.

Silovito i bez predrasuda smo ušli u meč, i već poslije desetak minuta golovima Batrovića i Vujovića vodili sa 2:0. Kako su nam pripreme tek bile počele (ljetnji odmor), jedva smo dočekali poluvrijeme da se dočepamo hlada svlačionice i malo osvježimo. Iscrpljeni, gotovo svi smo potražili spas ležanjem na popločanom keramičkom podu nalivajući se vodom, dok su nas maseri i kolege rezervisti kao boksere hladili peškirima. Na poziv sudijine pištaljke nije nam se ustajalo, a kada smo se konačno upristojili i pojavili na terenu, imali smo što vidjeti - britko naoštreni Danci, uz komande trenera izvode kratke šprinteve i skokove, nestrpljivo čekajući pokisle đetiće.

I drugo poluvrijeme je krenulo žestoko, ali u potpuno različitom smjeru. Demonstrirajući fizičku spremu, Odenze je postigao dva gola, izjednačio rezultat i učinio utakmicu neizvjesnom. Tada se događa nešto što nismo očekivali. Onih pet hiljada ljudi, koliko se moglo nagurati na ruševnoj istočnoj tribini stadiona (ostale tri su bile u rekonstrukciji), umjesto protesta i zvižduka počelo je skandirati: “plavi, plavi”. U “naše vrijeme” publika nam je jednostavnim, gromoglasnim pokličima “plavi, plavi”, podizala moral, pratila ritam igre, dok bi dugo silazni samoglasnik - i, ubrzavao odvijanje akcije i davao ton kompletnoj predstavi. Digla se “kuka i motika”. Proključao je Vezuv pod Goricom. Nošeni frenetičnom podrškom navijača, dobili smo krila. Izvlačeći posljednje atome snage pohrlili smo u očajničke juriše ka golu Skandinavaca. Krenuo je i centarhalf Vukčević. U 83. minutu Ljumović se sa pozicije desnog krila pripremao da uputi centaršut pred gol protivnika. Zasprintao sam u srce šesnaesterca znajući da moj kolega upućuje centaršuteve između prve stative i penala. Mekanim efeom, lopta leti visoko prema kaznenom prostoru. Odražavam se snažno, letim i ja... Ostalo je klasika. Jak, tačan udarac glavom, lopta se kao tane zarila u sam gornji, lijevi ugao gola Danaca. Doskačući, rušim pod sobom dvojicu iznenađenih gorostasa odbrane rivala, a onda se i na njih, i na mene, skačući gomilaju razdragani đetići. U publici delirijum, dok se čovjek zadužen za stari manuelni semafor (Đ. R. Priganica), muči da namjesti table sa rezultatom 3:2.

Ali Vikinzi se ne predaju, pa se rasplamsala još veća borba, do kraja se igralo - napad, na napad, naizmjenično. Pljuštali su udarci na oba gola, a najviše uspjeha imao je vispreni Batrović koji je dva minuta prije kraja, iz teške pozicije, lijepim udarcem po zemlji postavio konačnih 4:2 za “plavo-bijele”. Toga ljetnjega popodneva, publika nije zažalila što je po nesnosnoj žaropečini došla na stadion jer je vidjela jednu odličnu utakmicu, sa šest golova, tri stative, sijaset snažnih udaraca na gol i dva dramatična preokreta. Bilo je to neopisivo slavlje za cijeli grad i republiku, a da mlađi čitaoci steknu vjerodostojniju sliku ovog događaja, prezentovaću službeni izvještaj.

BUDUĆNOST - ODENZE4:2 (2:0)

Stadion FK Budućnost. Gledalaca 5.000. Vrijeme vrelo i sparno. Teren dobar za igru. Strijelci: Batrović u 7. i 88, Vujović u 11. i V. Vukčević u 83. minutu za Budućnost, a Munk u 50. i Hansen u 62. minutu za Odenze.

Budućnost: Bujić - Vlahović, Vorotović - Drobnjak, (Pavićević), V. Vukčević, Radinović - Batrović, Ljumović, Ž. Vukčević (Stojiljković), Bakrač, Vujović.

Odenze: Heg - Klausen, Medesen - Kasmusen, Larsen, Anderson - Svensen, Hansen, Munk, Holum (Johanson), Knutsen (Bordingard).

S obzirom na to da smo naredna dva meča u Titogradu odigrali polovičnim uspjehom (revanširao nam se Vaker, a Estersa pobijedili), zadržali smo dva boda prednosti nad Odenzeom. Ukazala nam se prilika da je u posljednjem krugu, za osvajanje grupe Rapan kupa dovoljan i remi protiv Odenzea u Danskoj, što smo u dobroj igri, i uz malo sportske sreće uspjeli izboriti rezultatom 0:0.

...Prošlo je mnogo vremena od tada; nema više platana - posjekao ih Mugi, nema više ni kultne knjižare “Kultura”, ni Kino kulture - danak civilizacijskom iskoraku. Nema više Rapan, ni Balkanskog kupa, ali kada se danas prije značajnih fudbalskih događanja okupimo i ćaskamo o najljepšoj sporednoj stvari na svijetu, svi smo saglasni da nas ove kvalifikacije za Ligu konferencija neodoljivo podsjećaju na ona vrela ljeta kada smo se i mi, kao i ovi današnji plavi dječaci, patili za mrvice sa stola bogatih.

(Autor je bivši fudbaler Budućnosti, Njujork Kosmosa i IFC Malmea)

( Vojislav Vukčević )