Brajan Rašić objektivom zabilježio istoriju roka

Malo je onih koji su mogli svjedočiti tome kako se rok scena razvijala svih ovih godina.

Fotografija kao umjetnost nikad nije bila cijenjena na prostorima Balkana, no fotograf Brajan Rašić imao je priliku da svoje radove objavljuje u svjetskim časopisima, da radi za poznate agencije, ali i i velike rok zvijezde.

Već 40 godina Rašić se bavi fotografijom, kako kaže, spojio je lijepo i korisno, jer je volio fotografiju ali i rokenrol. Gotovo da je svaku svjetsku legendu pop i rok muzike imao prilike da gleda kroz objektiv, a bio je zvanični fotograf Stounsa i Dejvida Bouvija.

Upravo njegove fotografije sa koncerta Ejmi Vajnhaus u Srbiji obišle su svijet.

Brajan za Magazin priča o svojoj karijeri, ali i kako je to bilo raditi nekad sa filmovima i analognim fotoaparatom, a kako danas kad je tehnologija napredovala...

Zahvaljujući objektivu, zabilježili ste istoriju rok muzike. Takođe, pred Vaš objektiv stali su i neki pop izvođači. Već četiri decenije se bavite poslom koji je veoma kreativan. Kako ste uopšte zavoljeli fotografiju?

Sve je krenulo još kad sam bio mali, analogna fotografija. Interes da znam da “razvijem” film, pa onda i da sam pravim crno-bijele fotografije. Sve je to bilo neka vrsta magije, koja me je eto privukla, fotografišući “umjetničke fotke” kao i scene iz svakodnevnog druženja. Vrijedno je napomenuti da je fotografija u to vrijeme privlačila samo ponekog. Tačnije, bio sam drugačiji na neki način.

Na početku karijere fotografisali ste mnoge koncerte iako nijeste radili ni za jednu redakciju zvanično. Kako ste dobijali akreditacije?

Početak je snalaženje. Nekad je to moglo, danas teško, odmah da kažem. Predstavljao sam se kao novinar/fotograf jugoslovenskog muzičkog magazina i jednostavno su mi ljudi vjerovali. E sad, ni to ne ide u beskraj. Provjere te kod licencnih saradnika i sjećam se da su mi kasnije ti ljudi pričali da su mi dali podršku iako nisu ni znali za mene.

Ali, malo po malo i moje fotografije su počele da izlaze u Džuboksu i očigledno da sam opravdao ukazano povjerenje. Meni je sve to bilo veoma zabavno. Gledaš svoje idole, fotkaš, a fotke izađu i poslije pokažeš ljudima koji su to omogućili i slijedi razvoj događaja. Jednostavno, postaneš neki dio muzičke industrije. Moje fotografije su “prodavale ploče” … tako je nekad bilo. Ja, to jeste fotografi smo pomagali da se sve to dešava, biznis u muzičkoj industriji.

Za Vas kažu da ste “svjedok slave”, a jeste li tokom karijere svjedočili i tome šta sve to slava (od)nosi?

Pa znate, ako ste, kako sam rekao, dio muzičke industrije, onda je sasvim normalno da se dešavaju stvari. Budeš na početku karijere Duran Duran na primjer, i onda oni postanu globalno veliki bend. I takvih prmjera ima mnogo.

Početkom ‘80 tih bila je ta takozvana “druga britanska invazija” u US i to je bilo dosta velika stvar. Prvi su bili The Beatles, a poslije njih se ništa slično se nije ni desilo. Kajagoogoo, Eurythmics, Culture Club, Duran Duran, … su prodavali mnogo ploča u to vrijeme u US kao i heavy metal Iron Maiden i slični. A ja sam imao njihove fotke. To je to.

Kada vjeruješ i radiš Frankie Goes to Hollywood i recimo tokom fotkanja, uđe njihov PR i kaze, “momci, danas ste No.1 na top listama” sa Relax. Naravno, kasnije sam radio sa velikanima kao Bouvi, Stounsi, Gilmor, … sve to je ovjekovječeno mojim aparatom i te fotke su obilazile svijet.

Zabilježili ste istoriju rokenrola. Može li ovaj muzički pravac ponovo doživjeti vrhunac, kao što je to bilo ‘70-ih i ‘80-ih godina prošlog vijeka?

Pa to je bilo ‘80-ih i kako sam rekao, to je posljednji put da neki novi muzički pravac ‘radi posao’ u US, to jeste globalno. Novi Romantizam kako su ga zvali. Poslije toga sve je postalo drugačije i prodavali su se pojedinci, ne više trendovi i mizički pravci. Heavy Metal i Hip Hop valjda najduže traju, ali nije to više kao pravac, već sad pojedinci rade posao.

Najviše Vas vezuju za Bouvija i Roling Stounse, bili ste čak i njihov zvanični fotograf. Je li komplikovano raditi za tako velike zvijezde, imaju li prohtjeve i uglove iz kojih ne vole da budu snimljeni?

U principu ne. Istina je da u stomaku ima više ‘leptira’ nego kad radite nešto manje, ali u principu je sve isto. Veća bina, stadioni, … ali fotografija je da se ovjekovječi ono šta se ispred tebe dešava. Nepostoje zahtjevi. Osim kad me Stounsi stave na binu da slikam publiku sa njma. Svi rade svoj posao. Oni svoj, a ja moj.

Nekad ne vole da te vide kad radiš, nekad mi poručuju preko obezbjeđenja da se čuvam da ne padnem, za dobru fotku nekad bude i ‘opasno’. Ima i pojedinaca, koji se fotografišu samo sa lijeve strane, na primjer. Brajan Adams samo pusti fotografe sa te strane koja mu ‘odgovara’. Barbra Straisend takođe.

Ali to su rijetki pojedinci. Tek kad se pregledaju fotke, ako sam obavezan da ih pokažem, neke im se manje dopadaju od drugih, što je sasvim normalno. Ali, u principu svi hoće dobru fotku i zato sam tu, da je napravim.

Jedan ste od rijetkih fotografa kome su Stounsi dozvolili da se, kao što ste to već rekli, popne na binu. Kakav je osjećaj dijeliti binu sa njima?

Sa Stonsima sam na bini provi put bio u Rio de Žaneiru, 2006. godine, pred skoro dva miliona ljudi. Šta reci? Umjesto panike, uđete u neku vrstu ‘mjehura’ i ništa ne čujete, samo tražite fotku. Pored mene Čarli, to jeste ja pored njega, on me pogleda, nasmije se, to je neki drugi svijet, njihov i malo i moj u okviru koga mora svako da uradi očekivano.

Tek poslije, na nekim fotkama, ili video zapisu, kad sebe vidis, ne možes da vjeruješ. To je posebna privilegija. Na bini sa njima sam bio i na Glastonbury fesivalu, i još dva puta u Hyde Parku. Bio sam, ja kažem, na planeti Stones.

Evo da se pohvalim, prije neki dan su The Rolling Stones objavili novi live album, zvanično na svojoj etiketi. To je zapravo čuveni Rio koncert na svim mogućim formatima. Na naslovnoj strani omota su moje fotografije naravno. I unutra naravno. Sada sa ponosom mogu da kažem da imam i jedan ‘omot’ to jeste naslovnu stranu Stounsa.

Dok su na bini bude energije, ekstaze i svega što čini atmosferu na koncertu. Koliko je teško sve to zabilježiti na jednoj fotografiji?

Vjerovatno i jeste i nije. Ako imaš fotke, onda je lako. Ako nemaš, znači da je teško, samo što to ne smije da se desi. Meni je normalno. Postoji toliki broj prilika da se napravi dobra fotka. Ako si tu, samo je ‘uhvatiš’. E sad, čini se da ne može to baš svako. A izgleda da ja mogu pošto toliko godina trajem i još me zovu. Znači da vjeruju u to da ja mogu i hvala im. To je nešto što ili imaš ili ne. Drugi to znaju, vide i poštuju. Ja sam tu samo da radim!

Danas svako ko ima fotoaparat može biti fotograf. Koliko takav pristup ovoj umjetnosti istu degradira?

U mnogome. Manje poštovanja, manje novaca, … više rada, sve naopako.

Svjedoci smo da se dosta fotografa koristi i fotošop. Zna li se granica do koje se filteri smiju koristiti, jer ni toga nije bilo kod analognih fotoaparata?

Mogu da pričam za sebe. Svakako koristim fotošop, ali samo koliko mora. Kada se napravi snimak, mi radimo RAW zapis, što je različito od JPG zapisa. JPG je formirana fotografija, gdje takođe mogu da se rade manje intervencije. Kad je RAW u pitanju, tu je snimak “predviđen” da od njega izvučemo imidž kakav smo zapravo vidjeli.

Tu su moguće veće intervencije, ali u cilju da bude “kako je bilo”. Ne koristim fotošop da neko izgleda “bolje” i slično. Moja fotografija je da se vidi kako je to stvarno bilo. Samo po neki umjetnici zahtijevaju “ispravke” ove vrste. To rade njihovi ljudi.

Imali ste priliku da fotografišete i naše bendove koji su obilježili novi talas. Kako Vam danas izgledaju ti momenti koje ste zabilježili?

Pa lijepo. Svi mladi i lijepi, 40 godina je prošlo. Takođe volim kako sam ih ja, recimo, vidio, tačnije snimio. Vidi se da sam imao drugačiji pristup od drugih fotografa.

Vi ste radili za svjetske agencije i časopise. Sve te fotografije koriste se i kod nas, no autorska prava se ne poštuju. Koliko je teško zaštititi svoj rad na prostorima Balkana gdje onaj ko plati fotografa misli da je samim tim dobio i sva prava?

Ne znam. Ali se ne brinem previše o tome. Ko hoće da radi, on zana kako to da radi i ne možeš mu ništa. Možeš, ali samo kad su ozbiljnije stvari u pitanju. Mnogo toga ni ne znaš. Ovde ne postoje pravila. Ako ti je neko dozvolio da ga fotografišeš, automatski se smatra da ima prava na tvoje fotografije.

Naravno da nije tako. Ali ovdje se ljudi bave ovom vrstom fotografije nakon posla koji rade i od koga žive. Ja i sad živim samo od svoje fotografije. Od mojih autorskih prava i prodaje Getty agencije koja ih predstavlja! To jeste ozbiljan posao ako ste uspješni u njemu.

Da li Vas je privlačila studijska fotografija, kao i izrada istih za naslovnice albuma?

Nije da nije, ali me je put vodio u nekom drugom smjeru. Imam ja i naslovne strane manje poznatih bendova, ali sa video snimanja recimo. To su minorne stvari u odnosu na ono što zaista radim. Ali eto i to što radim dalo mi je naslovnu stranu Stounsa.

Sa dva filma završavao posao

Nekad ste fotografisali sa analognim aparatom, postojao je film i tačno se znalo koliko puta morate da pritisnete okidač dok se isti ne potroši. Jesu li se tada čekali pravi trenuci i koliko je digitalizacija olakšala Vaš posao?

Film sadrži 36 snimaka. Sa dva filma ja sam naučio da “uradim posao”. Tako je bilo. Tako sam se kalio. Naravno, to je onaj dio, “prve tri, bez blica” … zakon koji još uvijek postoji. Danas sa digitalnom fotografijom ne moraš da čekas nista. ‘Snimiš film’ … nekad je i nekoliko stotina snimaka ispuca, za onih 72 nekad.

Naravno, i ja fotografišem daleko više nego sa filmom. Ali, još uvijek imam mozak analognog fotografa i na neki način ‘čekam’ fotku. Probao sam drugačije, ali ne ide. Mladi ispucaju 800 fotki za tri pjesme i onda se bave time mnogo duže.

Danas sve samo radimo. Slikaš, pa onda ulpodujes fotke, izabereš najbolje, obradiš ih, pa tek tako spremne šaljes. A to je vrijeme. Nekad, dva filma samo ubacim u sanduče moje agencije. Sve drugo, razvijanje filma, biranje fotki, snimanje setova odabranih fotki i konačna distribucija, sve to radi agencija. Danas ne rade ništa osim same prodaje.

A većini fotografa daju 30 odsto zarade. Znači više radiš, manje novaca dobiješ. To su “prednosti” digitalne fotografije… kao i ona ‘danas smo svi fotografi’. Nema više onog poštovanja kao kad su fotografi bili fotografi.

( Marija Vasić )