Od bezoblične mase smole do djela koja nagone na plač, smijeh, osjećaj...

Osluškivati sebe, prepoznati sopstveni talenat i zamijeniti život uspješnog biznismena učaurenog u kolotečinu kapitalističkog sistema u izolovan život kontemplacije i umjetničkog stvaranja, romantičarska je odluka koja iziskuje hrabrost.

Stvaralački potencijal koji je u oduvijek tinjao u francusko-izraelskom umjetniku Idanu Zareskom, ovakvom odlukom eskalirao je u umjetnički fenomen današnjice - ciklus skulptura pod nazivom Bigfoot. Svojom životnom pričom, koliko i umjetnošću, Zareski oživljava vjeru u neobjašnjivu, intezivnu snagu i sposobnost umjetnosti da obuzme, preobrati i oplemeni.

Rođen u Haifi, Izraelu, ali isto tako tokom kosmolitskog života i stanovnik Afrike, Evrope, Amerike i Latinske Amerike, Idan Zareski kroz razgovor nagovještava da cijeli svijet smatra svojim zavičajem. Svoj drugi dom u vidu stvaralakog svijeta pronašao je tek u četrdesetoj godini života, kada je odlučio da do tada uspješnu karijeru u sferi marketinga i biznisa zamijeni mirnim životom samoukog umjetnika, slijedeći davno zanemaren talenat za likovnu umjetnost. Tokom stvaralačke inhibicije koja bi ga zaledila pred parcetom papira ili platna, pronašao je masu gline od koje je u jako kratkom vremenskom periodu sačinio skulpturu koja nalikuje njegovom danas prepoznatljivom prosedeu. Bio je time iznenađen, zapanjen, onako kako Emil Nolde opisuje zapanjenost istinskog umjetnika: „Umjetnik stvara djelo slijede i svoju prirodu i svoj instinkt. On sam je time zapanjen, ostali sa njim“.

U narednih nekoliko godina, svjetsko umjetničko tržište postalo je zapanjeno vrijednošću radova Idana Zareskog. Izložbe su organizovane u cijelom svijetu od strane eminentnih galerija, a cijeli svijet zaista jeste postao dom njegovih skulptura. Čini se da je njegov pređašnji život poslužio poput faze preparacije u kreativnom procesu. Ta faza ponekad traje nekoliko trenutaka, katkad i nekoliko godina, dok je kod Zareskog potrajala nekoliko decenija. I sam umjetnik vjeruje u ubjeđenje pristuno još od antičkih vremena, da umjetnik posreduje između ljudi i uzvišenih, neobjašnjivih sila:

“Ja ne planiram niti organizujem, ne crtam skice, moja iskustva i sirove emocije mi služe kao jedini orijentir. Dok radim osjećam apsolutno sadejstvo sa silom većom i značajnijom od mene samog”.

Skulpture u vidu silueta sa karakterističnim obilježjem, stopalima nesrazmjerno krupnim spram ostatka tijela, nastale su kao prirodan izraz umjetnika koji je tokom svog životnog vijeka mijenjao mjesta prebavališta i tragao za zavičajem. Kosmopolita kakav Zareski jeste oduvijek je u sebi skrivao krizu identiteta i potrebu za zavičajem. Velika stopala na njegovim skulpturama označavaju proces njegovog preispitivanja i promišljanja o determinizmu našeg porijekla i ljudskoj ukorijenjenosti u prostor, nametnute kontekste, mentalitete, nacionalne granice. Na koncu, velika stopala označavaju povezanost za Zemljom, sa iskonskim i prirodnim, koletivnom sviješću koja se oblikovala kroz svjetsku prošlost i povijest. Odnos između nacionalnog i globalnog, koji se može uočiti i u ikonografiji Idana Zareskog, možda je najbolje opisao Đuro Šušnjić u knjizi Teorije kulture: “Savremeni tribalizam, koji podstiče postmoderna ideologija, postaje velika prepreka zajedništvu naroda ujedinjenih zajedničkim vrijednostima i normama - vrijednostima ljubavi, mira, pravde i prava. Zatvoreni u plemenske, nacionalne i državne granice, ljudi gube odnos prema višoj ravni osjećanja, vjerovanja, mišljenja i vrednovanja: sve ovo se u nas smatra sinonimom za izdaju domovine - otadžbine i njene nacionalne kulture’’.

Pored toga, prikazivanjem ljudskog stopala kao, sudeći po riječima Leonarda da Vinčija, remek-djela inženjeringa i umjetnosti, Zareski gotovo da stvara opipljivu apologiju stvaranju i funkcionisanju ljudskog života. Suštinu svog stvaralaštva i inspiraciju pronalazi u naizgled jednostavnim životnim aspektima: roditeljstvu, porodici, djetinjstvu, prolaznicima... Gotovo umijećem šamana, koristi smolu ili bronzu kao medijum za prenošenje intezivne, nabijene emocije. Objašnjava to na sljedeći način: “Imam blokove smole ili bronze i pomoću njih želim prenijeti osjećaj, magiju, oduševljenje. Želim od te bezoblične mase načiniti nešto što nagoni ljude na plač, smijeh, osjećaj’’.

Bezbroj puta su ljudi pred njegovim skulpturama plakali, doživljavajući neku vrstu katarze, emotivnog pročišćenja. Ipak, iako ga ponekad i mračne emocije, kao i promišljanje o svjetskom disonantnom kulturnom nasljeđu, posebno ratnoj prošlosti, nagone na stvaranje, takve radove ostavlja skrivene od očiju javnosti. Vođen romantičarskom, larpulartističkom težnjom oplemenjivanja svoje publike, smatra da je mnogo teže opredmetiti radost nego tugu, blagonaklonost u odnosu na ljutnju. Svojim prosedeom umjetnik ukazuje na to da su identitet, pa i emocija, rezultati kompleksnih emocionalnih slojeva, te tako majku predstavlja istovremeno kao brižnu i seksipilnu, sramežljivu i nagu, u crvenoj boji i gotovo u rafaelovskom poluosmijehu Bogorodice. Dekonstruisanjem nametnutih stereotipa, propituje i značenje pojma bogatstva i kapitalističko uređenje - zamišljenog, radosnog siromaha odijeva u čisto zlato, kao prirodni element nastao iz zemlje i od zemlje podaren svima. Poigravanje bojama i stapanje simbolike istih sa prikazanim emocijama na licima i položajima tijela skulptura nadograđuje njihov simbolički potencijal. Na taj način se značenje i emocionalni naboj iste skulpture mijenja u odnosu na boju koja joj je određena ili prostor u koji je postavljena, čime se dodatno ukazuje na determinisanost porijekla ili mjesta odrastanja i boravka. Ipak, emocije od kojih Zareski nastoji sazdati svoj opus, vanvremenske su i univerzalne spram prostorne kontekstualne ravni u kojoj nastaju. Intezivnom i iskrenom emocijom su, koliko i velikim stopalima, njegove skulpture različitih crta lica (azijskih, evropskih, latinoameričkih) povezane i uvezane u jednu veliku, globalnu porodicu.

Postavljanjem skulptura Idana Zareskog na prostor Balkana, prostor nerijetko doživljen kroz prizmu predrasuda i stereotipa, ispresijecan granicama koje omeđavaju i mentalitet naroda, Galerija Gajo udahnula je novu simboliku i snagu umjetnikovoj utopističkoj ideji pripadnosti cijeloj planeti Zemlji kao jedinstvenom zavičaju. Sa druge strane, podsjetila je na važnost oplemenjivanja umjetnošću na balkanskim prostorima, na kojima, po riječima Jovana Cvijića: ‘’Kao pauk, ljudi pletu oko sebe mrežu od istorijskih predrasuda, od nacionalnih sujeta, od izvitoperenih načina života, i ona ih može duhovno izolovati od ostaloga svijeta i učiniti da postanu arhaični…’’

( Ivana Milojko )