Gdje mi je identitet?

Onako kako je čovjek nedovršeno, ali istovremeno i dovršeno biće, valjda je tako i identitet, istodobno stabilna i fluidna ljudska praksa, vazda u postajanju i nastajanju.

Odlukom, dakle voljnim izborom, formira se i transformira sukladno potrebama, direktivama, mitomanskim imperativima, nacionalnim željama i hirovima, nekada i nagonima, perspektivama i viđenjima drugoga, odviše premalo znanstvenim spoznajama, a čini se ponajmanje vlastitim, autentičnim introspekcijama.

Kao nekakvo, manje od makovog zrna zrno, zamišljeni sadržaj identiteta ulijeva nam sigurnost i osjećaj pripadanja budući da anticipacijom ispunjava sve ono što bismo mi htjeli imati i biti, a što zapravo niti imamo niti jesmo jer sadržaj identiteta niti može biti posjed.

U takvoj zanemarivoj veličini komprimiran je cjelokupan osjećaj (ne)sigurnosti vlastitog postojanja, ali i onostrana sjeta da nas nakon svega čeka netko ili nešto i da će nas taj netko ili nešto, bez obzira na posrnuća i manje ili više dobra djela, dočekati onako kako bismo mi, unatoč svemu, dočekali vlastito dijete.

Identitet je tako pogodan za pružanje kakvog god zamislimo utočišta. Njegova ga malenost ne sprječava da bude apsolutno mjerilo ispravnosti vlastitog postojanja. Kao nacionalna paradigma, umišlja da je nepogrešiv.

Ako mene pitate identitet nam dođe poput svojevrsne lažne sigurnosti spram svih onih sadržaja koje, ne da nemamo, nego su to sadržaji koji nisu ”ja”, koji nisu ”mi”, iako ih i ”ja” i ”mi” volimo doživljavati kao neotuđivost, kao nešto što se ne da odvojiti od individualnog i kolektivnog sebstva, kao da je dio tijela, najvitalniji organ bez kojega se ukida i moje vlastito postojanje.

Možda zbog toga u identitetu ima nečega utopijskog, nekakva utopijska čežnja za koju psihoanalitičari kažu da se upravo zato brani s tolikim, gotovo nagonskim, egzistencijalnim žarom i strašću, i željom da se zadrži i sačuva netaknutim, jer u našim viđenjima sebe i drugoga predstavlja najidealnije moguće okruženje, majčinski zavičaj što ga sva sila tehnologije i mašinerije ovoga svijeta nisu u stanju nadomjestiti.

Izgleda da je identitetska (ne)sigurnost razmjerno lažna onoliko koliko je jaka naša žudnja za sigurnošću individualnog i kolektivnog pripadanja.

Naime, mi svoje hrvatstvo, svoje srpstvo nemamo, mi uz njih pristajemo. Mi pristajemo biti Hrvati ili Srbi. Pored toga, mi isto tako pristajemo biti ovakvi ili onakvi Hrvati i isto takvi Srbi, mi pristajemo uz ovu ili onu politiku, mi pristajemo biti dijelom hrvatske ili srpske kulture, a ponekad se odričemo takvih nacionalnih kalupa kada dođu u sukob s našim zamišljajem zajedništva, društva i nacionalnog sadržaja kakvim ga individualno zamišljamo i kakvim bismo željeli da bude.

Moj identitet jest moje zalaganje, moja posvećenost, moje činjenje i moj izbor. Moj identitet je moja odluka o naciji, o etnosu, o religiji, o jeziku, o politici, o sebi, o drugome, o društvu, o zajedništvu… o tome kako ”ja” želim da ”mi” bude. Nije mi identitet bogomdan mada ga veliki broj ljudi u dobroj mjeri tako doživljava.

Često identitet kod ljudi izaziva nemogućnost opredjeljenja za ovaj ili onaj sadržaj. Društveni pritisak koji generira, za pojedinca i kolektiv zna biti koban.

Najednom čovjek bude zatečen promjenjivim i nestabilnim okruženjem. To je prostor u kojemu je ljudima, s jedne strane jasno i nedvosmisleno dano na znanje što od njih podrazumijeva i očekuje nacionalni kalup, dok s druge strane, ti isti ljudi istovremeno bivaju izloženi egzistenciji svakodnevnog života čiji se sadržaji ne poklapaju s propisanim nacionalnim kalupima, dapače, međusobno se sukobljavaju.

Pojedinci i grupe tako bivaju zatočeni u onome što Slaven Rašković i Igor Čoko u svojoj knjizi, ”Život u limbu - knjiga ožiljaka”, nazivaju limbom, prostorom u kojem se osoba traži, ali se nikad ne može pronaći.

Prije svega, to je knjiga suočavanja sa samim sobom i vlastitim nagomilanim ”krivim Drinama” o sebi, o društvu, o drugima, ali i o osobnoj volji i snazi da se odreknemo tih ”krivih Drina”. Knjiga je na određeni način ”svijest o savjesti”, svojevrsni univerzalni prvi korak koji svatko od nas treba napraviti ako želi dobro sebi i drugome, ali možda još više i kolektivu.

Naime, mi želimo i kolektivno - biti. Ipak, jednako snažno, ako ne i jače, u kolektivu, i pojedinačno, osobno želimo biti. To da želimo biti zapravo se odnosi na pripadanje - hoćemo biti dijelom nekog većeg, šireg, moćnijeg, sveobuhvatnijeg, mitskog, neprolaznog zajedništva.

S druge strane to želimo na individualno osoban način, tako da naš doprinos društvenom i svakom drugom postojanju po mogućnosti nosi naše ime i prezime. Valjda na taj način gajimo nadu da smo baš mi nezaobilazni u poretku kozmičkog bitka. To samo taština i ego iz nas progovaraju.

Po svemu sudeći, čini se da je prostora za identitet mnogo. Zapravo, beskonačno mnogo, jer u suštini to je jedna arbitrarna, dogovorna ili prešutno inaugurirana konstrukcija.

Zadan je od svakoga: od mene, od drugoga, od neposredne okoline, od dalekog i bliskog centra moći, od naslijeđenih društvenih i kulturoloških obrazaca, od svih ostalih koji nam govore što mi jesmo, a što možda nikada nećemo niti želimo biti…

Ne znam kako je izvorno zamišljen, ali eto u što ga je pretvorila ljudska praksa, možda u želji da nepoznato učini poznatim.

Ne znam, valjda je nagnuće ljudske prirode da u nepoznatom okruženju oko vlastitog postojanja želi i hoće što je više moguće poznatih i izvjesnih sadržaja. Tu nam dobro dođe proizvoljnost identiteta. Ali upravo ta konstruirana ishodišta identiteta čovjeka izlažu neizvjesnoj, promjenjivoj i nestabilnoj procesualnosti.

Nema sumnje kako ove stvari sugeriraju mnoga svrsishodna pitanja: ako je karakteristika identiteta fluidnost zadržava li on time svoju stabilnost? Jesu li fluidnost i stabilnost međusobno isključivi procesi kada govorimo o identitetu?

Kakav je po identitet značaj pamćenja i zaborava - posebno u jeku društveno konfliktnih tranzicija kada biva nuđen neki ideološko, klasno, religijsko, nacionalno, jezično, sveukupno novi identitet u odnosu na stari koji je preko noći prokazan nepoželjnim?

Zatim nastojanja inauguracije takozvanih čistih, nekontaminiranih identiteta kao jedinstvenih, neponovljivih, autentičnih, originalnih autohtonih… Postoje li i jesu li uopće danas mogući takvi identiteti?

Koliko i kako historijska kontekstualizacija utječe na doživljaj identiteta? Koliko koncept identiteta-u-vremenu dopušta uopće identitetu da sačuva sebe ili je mijena identiteta neminovnost?

Ova sam pitanja u neku ruku parafrazirao prema znatiželjnoj knjizi autora Nikole Petkovića, ”O čemu govorimo kada govorimo o identitetu?”, o kojoj smo nedavno imali jednu u nizu rasprava u organizaciji znanstvenog časopisa Tragovi, časopisa za hrvatske i srpske teme. Ako je netko znatiželjan što sve identitet jest i što sve nije, neka čita ovu znatiželjnu knjigu.

A za kraj mogu vam samo kazati kako identiteta nema nit će ga biti. Dakako, to nije povod za identitetsku krizu. Upravo suprotno, identitetske odrednice suvišne su za svaku ljudskost.

(autograf.hr)

( Andrej Šimić )