U Tokiju teško i za ruskog protojereja

Sport je radost dok se ne pretvori u posao. I ukratko: posao, mediji i priče oko sportiste, nade, standardi, očekivanja... Sve je to i previše, a uz to se neprestano sada dodaje i smjesa pandemije i rasnih presuda i predrasuda.

Kolaps je vidljiv, skoro pa i neizbježan. Naročito u uslovima bez podrške publike sportisti. ,

U borbi protiv stresa, nadanja, očekivanja kao rezultat ogromnih odricanja, Rusi su pribjegli pomoći sveštenika. Paroh Andrej Aleksejev ne krije da su i za njega Olimpijske igre izuzetno naporne.

"Gotovo da ne spavam, potrebe su velike. Sportisti žele da porazgovaraju pred nastupe jer je stres ogroman. Nekada žele da se ispovijede, ili pomole, nekada samo stisak ruke ili zagrljaj. Nerijetko sprotisti traže da budem na terenu ili borilištu, pa je zaista izuzetno naporno, tim prije jer zbog mjera protiv korone nema otvorenih duhovnih centara gdje bi se molili i obavili službu. Iako sam duhovnik ruske olimpijske reprezentacije, dolaze i sportisti drugih zemalja, najviše iz Mađarske i Srbije, a nerijetko i pripadnici drugih vjera. Svi smo mi djeca istog oca i kada je nekome potrebno, važno je i da dobije duhovnu pomoć. Radostan sam kada je pružim", kazao je Aleksejev.

Za Alekseja su OI u Tokiju treće na kojima je duhovnik olimpijske ekipe Rusije, koja je i ranije imala duhovnika.

"Naša uloga je kao i drugih u olimpijskom timu, trenera, ljekara, fizioterapeuta i drugih specijalista. Vjerujućoj osobi potreban je neko ko mu može pomoći u rješavanju njegovih unutrašnjih duhovnih problema. To se može uporediti s ulogom trenera. U Riju na mojim prvim OI svakodnevno sam pozivan od ženske rukometne selekcije, jer tako je tražio Jevgeniji Trefilov. To zlato me je jako obradovalo, jer smo uspostavili povezanost porodice. Na OI je to izraženo jako, da se sportisti podržavaju, stvore neraskidive veze, koje su jake i dugotrajne", dodao je Aleksejev.

( Slaviša Živaljević )