NEKO DRUGI
Egzodus pristojnih
Ako nema vladavine zakona, ako nema posla, nade i optimizma, preostaje samo spakovati kofere i otići. Jasno je svima da je duša jedne zemlje nepovratno promijenjena kada se ona odrekne vlastitih građana
Od 2013. do danas, BiH je napustilo skoro 400.000 osoba. Veliki broj onih koji odlaze ne prijavljuju iseljenje. Stoga je, moguće, ovaj broj i mnogo veći. Pretežno odlaze mladi i obrazovani. Tokom 2019. od ukupnog broja onih koji su otišli preko bh. granica, nešto više od 28 posto su oni starosne dobi od 15 do 29 godina. Niko više u BiH i ne komentariše ovaj egzodus, to nije politička tema. Iz anketa se jasno vidi da pored ekonomskih razloga, tu su i politički.
Nacionalizam je ključni problem, a Dejtonski sporazum, koji je uspostavio mir, promovira upravo te etnonacionalne vrijednosti kao nešto što je dominantno i to BiH stalno vraća u stanje koje po svemu podsjeća kao da smo ponovo u 1990-im godinama. U ovih 25 godina mira intenzivirane su daljnje podjele koje su ojačale radikalni nacionalizam, pri čemu se suprotstavljanje takvoj paradigmi vlasti najčešće karakterizira kao nacionalna izdaja. Demonstrirao je taj stil Dodik neki dan pozivom na "srpsko jedinstvo" povodom odluke visokog predstavnika Inzka koji je donio zakon o zabrani negiranja genocida u BiH. Zakonom će se kažnjavati oni koji javno odobre, poreknu, grubo umanje ili pokušaju opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Ovaj Zakon koji je civilizacijsko, a ne političko pitanje srpski član Predsjedništva BiH je iskoristio za okupljanje pozicije i opozicije u RS-u uz najavu kako će "ako treba i 100 puta ponoviti da nije bio genocid u Srebrenici". Neobuzdani kontinuitet srpskog nacionalizma zapao je Dodika, da ga, uz sitne korekcije u odnosu na presuđenog ratnog zločinca Karadžića, nastavi, pun sebe i vlastite historijske sumanute uloge koju je samom sebi propisao. I dok je tako po ko zna koji put ugušio svoju političku alternativu u RS-u jer ih je postrojio kao malu djecu za isti sto odbrane "srpstva", istovremeno je i pokazao po ko zna koji put svoje varvarsko lice pred pristojnim i civilizovanim svijetom. Dodik se godinama igra rata, prijeti secesijom, negira institucije Bosne i Hercegovine, inati se, bahato vrijeđajući sve oko sebe. Sada uvlači novi desničarski spin o "slobodi govora" koji daje za pravo da se genocid ne vidi kao životno, civilizacijski i ljudski sporan čin, već se orkestrirano priznaje kao nesporna historijska samorazumljivost; nešto sasvim normalno, determinirano balkanskim relacijama, neka vrsta inercijske konstante vojne prakse, zbog koje se niko ljudski i civilizacijski ne treba osjećati čak - ni moralno odgovornim.
Najavljeni bojkot državnih institucija BiH od političkih dužnosnika iz RS-a skinuo je s dnevnog reda glavnu temu - Izborni zakon koji je najveći razlog galami o navodnoj diskriminaciji Hrvata, čime se vrši pritisak kako bi se pristalo na ustavne i zakonske promjene koje HDZ-u jamče sljedećih barem 20 godina neupitnosti, i kod izbora člana Predsjedništva i kod strukturiranja Doma naroda na federalnoj i državnoj razini, kojom će moći u poziciji totalnog ucjenjivanja držati čitavu državu. Bez paketa kojim se ima apsolutna kontrola i na entitetskoj i na državnoj razini HDZ, poput svojih suboraca iz SNSD-a, prijeti blokadom, ali izbora. Jasno da takav izborni zakon ne štiti nacionalne interese Hrvata, nego interesne skupine HDZ-a u pljački i države i društva. Političke, a pogotovo takozvane nacionalne stranke na ovim prostorima su istovremeno i najveći poslodavci, preko čega osiguravaju svoju izbornu bazu.
SDA je višegodišnji partner u takvoj politici, to je postao dio njenog identiteta - kompromitirani i korumpirani članovi ove stranke su kapilarno prekrili cijelu državu. Uzdrmani kredibilitet stranke ignoriše njen predsjednik Bakir Izetbegović, svjestan da je kapilarna korupcija od mjesta na poziciji portira pa do pozicija na najvišim sudskim i političkim instancama način na koji ova stranka i njoj slične funkcioniraju već duže vrijeme. SDA je poput HDZ-a stekla monopol zastupnika vitalnih nacionalnih interesa jednog konstitutivnog naroda, što se poklapa sa zaposjedanjem svih vitalnih ekonomskih, političkih i kulturnih poluga na području pod njenom/etničkom kontrolom. Naravno da se koristi svako javno neprijateljstvo SNSD-a i HDZ-a na površini, kroz osmišljene i isfabricirane afere o opstojnosti i vitalne ugroženosti naroda.
Po receptu koji uvijek pali u medijima i javnom diskursu oni - svi skupa održavaju neophodni stupanj narodne mobilizacije, dok po dubini oslobađaju sebi prostor za unutrašnje preraspodjele svih resursa koji se moraju staviti pod stranačku/etničku kontrolu. Taj profil političkog djelovanja Izetbegovića koji nije dalek ni Čoviću uklapa se u koncepciju poluautokratskih režima.
Pred kraj septembra u članku za Der Tagesspiegel novinar Helmut Schuman upitao je svoje sunarodnjake i čitaoce: "Je li to još uvijek naša zemlja?". Nekoliko dana ranije na ulici u Berlinu ga je neki nasilnik presreo i upitao je li on "ona ljevičarska svinja" i udario ga. Poznato osjećanje skoro svakog nezavisnog i časnog novinara, istraživača, kolumniste koji godinama razotkrivaju političke i financijske afere, ali sve džaba. Niti jedna krupna politička glava nije odgovarala. Ako nema vladavine zakona, ako nema posla, nade i optimizma, preostaje samo spakirati kofere i otići. Jasno je svima da je duša jedne zemlje nepovratno promijenjena kada se ona odrekne vlastitih građana.
Posljednjih godina sam ispratio dosta pristojne i dobre raje i uvjeren sam u jedno: sa svakim odlaskom građanina, prošlost i budućnost pojedinca iščezava kao narativ života iz te zemlje, time ostaje još veći teritorij koji mafijaši i ološ mogu zaposjesti sve dok u cijelosti to ne postane njihova zemlja. Do tog cilja nije im ostao dug put.
( Dino Mustafić )