Fidelov vojnik

Od specijalnog izvještača "Vijesti"

Neuspješan pokušaj osvajanja Zlatnog slema Novaka Đokovića, odustajanje i mentalni problemi Simon Bajls, zlato Italijana Marsela Džejkobsa na 100 metara, medalje američkog plivača Kejleba Dresela, uspjesi brojne kineske sportske delegacije - to su glavne teme Igara u Tokiju, o uspjesima i neuspjesima globalno popularnih atleta priča se danas, pričaće se i godinama.

Pravi olimpijski heroji su, međutim, najčešće oni koji pobjeđuju neopaženo i stvaraju sportska čuda o kojima se malo zna...

O jednom od njih na Wikipediji ćete naći samo nekoliko redova i par osnovnih informacija, ako uopšte nekome i padne na pamet da na internet pretraživačima ukuca Mijain Lopez, Cuba, wrestling.

Taj čovjek - Mihain Lopes postao je legenda, jer je u Tokiju osvojio četvrtu zlatnu medalju u rvanju, drevnom, a danas “niskobudžetnom” sportu, pravoj esenciji olimpizima i postulata “brže, više, jače”.

Kubanski gorostas postao je prvi rvač, koji je četiri puta bio olimpijski prvak, to nije bio ni veliki Aleksandar Kareljin.

Lopes je, pritom, već u ozbiljnim godinama - uskoro će napuniti 39 - a do novog zlata stigao je na jednako impresivan način, kao i u Pekingu, Londonu i Rio de Žaneiru.

Na šampionskom putu, od 2008. do 2021. godine, osvojio je 55 poena u svim borbama, a izgubio samo jedan, i to u Pekingu, kada mu je na kratko “zaprijetio” Rus Hasan Baroev, jedini čovjek koji ga je pobijedio na Olimpijskim igrama.

London, Rio i Tokio je pokorio sa nulom.

U istoriji Igara samo je još četvoro sportista osvajalo po najmanje četiri zlata u istim disciplinama - veslač Pol Evstrem, plivač Majkl Felps, aletičar Al Erter u bavanju diska, kao i rvačica Kaori Ičo (na toj listi mogao bi da se nađe Karl Luis sa četiri zlata iz Los Anđelesa 1984. ali u različitim atletskim disciplinama).

U takvom društvu se našao i čovjek, koji dolazi iz zemlje poznate po majstorima boksa, sjajnim atletičarima, eksplozivnim odbojkašima, atraktivnim odbojkašicama…

Ko je Mihain Lopes? On je, osim što je nacionalni heroj, “obični” radnik na plantažama voća u okolini rodnog grada Pinar del Rio na egzotičnoj Kubi.

“Odakle mi snaga? Da je neko cijeli dan pretovarao gajbe pune voća, znao bi odgovor”, ispričao je jednom Lopes.

Kao i skoro svaki “jači” Kubanac i on je krenuo putem boksa, slušajući legende o Teofilu Stivensonu i ostalim karipskim asovima.

Ipak, njegovo tijelo bilo je stvoreno za neke druge sportive, pa mu je u kubanskom sistemu “fizičkog vaspitanja” pripala uloga rvača.

I to je bio pun pogodak. Debitovao je u Atini 2004. godine, završio peti (njegov brat Mikel Lopes osvojio je bronzu u boksu, u superteškoj kategoriji), ali potencijal je bio očigledan.

Spekulisalo se već tada da su Amerikanci, prepoznavši kvalitete mladića sa Kube, pokrenuli mašineriju i nudili mnogo toga da Mihain, poput miliona Kubanaca, promijeni zemlju i ambijent – ali Mihain je i tada i danas ostao “vojnik” Kube i Fidela Kastra.

U Riju je zlatnu medalju posvetio Fidelu, u Tokiju je, nakon četvrte, govorio o “glavnom komandantu i njegovoj posvećenosti narodu Kube”.

Nakon svake pobjede podigne trenere na ramena, a nakon svakog zlata vojničkim pozdravom odsluša himnu svoje domovine.

Nije isključio da će u Parizu za tri godine pokušati da učini nešto što do sada nije niko.

“Ni da, ni ne - ostaviću samo poruku da je Mihain još živ i da ne gubi”, poručio je Kubanac nakon četvrtog zlata.

( Aleksandar Radović )