Marija se sprema za let ka zvijezdama: Želim da uživam
"Uradiću sve da ponovim najbolji rezultat", kaže crnogorska skakačica uvis Marija Vuković pred nastup u Tokiju
Od specijalnog izvještača "Vijesti"
O životu i sportskoj karijeri Marije Vuković moglo bi da se priča danima, o njenim počecima i strunjačama u učionici škole na Cetinju, o skokovima kojima je stekla reputaciju "nasljednice Blanke Vlašić", o njenim usponima i padovima, a prije svega o borbi i karakteru...
Danas je Marija Vuković, nekadašnja svjetska juniorska šampionka u skoku uvis, crnogorska olimpijka. Došla je do scene koja joj je bila namijenjena mnogo ranije, na koju je, prema svim prognozama i talentu, trebalo da stupi odavno...
Čekala je sebe, čekala je svojih pet minuta, čekala je da se "poklope zvijezde", pa da poleti visoko - do Tokija.
Marija je u posljednjem momentu skokom od 197 centimetara ispunila olimpijsku normu, a večeras u dva sata iza ponoći po našem vremenu ispuniće snove - takmičiće se na Olimpijskim igrama, pokušati da izađe iz kvalifikacija i da dođe do finala.
"Ushićenje je trajalo kratko, namjestila sam se brzo za ono što me čeka. Uživam, trudim se da iskoristim svaki trenutak, trenirala sam dobro, ostalo je da poletim u četvrtak", kaže Marija Vuković.
Njena "meta" je visina od 195, dva centimetra manje od najboljeg rezultata. Finale je dostižno.
"Ništa nije nemoguće, ali prije svega očekujem da uživam na stadionu i da uradim sve da ponovim najbolji rezultat. Imam visinu od 195 centimetara, mislim da sam spremna. Samo da ne dozvolim da trema utiče. Vjerujem, ipak, da ću biti mirna i skoncentrisana, da ću da se izborim sa tim i da pokažem koliko vrijedim", ističe Vuković.
Dugo se čekao Marijin olimpijski let, prolazile su godine, talenat koji je bio enorman ostao je nedorečen.
"Iako sam trenirala vrijedno sve ove godine, kao da mi se nije dalo da se sve poklopi. Neobjašnjivo...".
Bilo je, priznaje, i momenata kada je razmišljala da odustane.
"Ni sama ne znam zašto nisam odustala, a imala sam dileme i unutrašnju borbu: da li je vrijedno, da li sam ja za ovo... Mislim da sam odlaskom u Grčku dobila i pronašla sve što mi je trebalo, a uz podršku porodice, bliskih ljudi, Atletskog saveza i Crnogorskog olimpijskog komiteta nisam se predala.
Htjela sam da pokažem da mogu, da konačno opravdam očekivanja, a još od 2010. je bila priče da sam spremna da idem na Olimpijske igre. Sada se sve isplatilo, drago mi je što sam odlučila da se borim".
Sa 29 godina - izgleda najbolje od kada se takmiči, bez viška kilograma, vitka i pogleda punog samopouzdanja. Kao da je svjesna da je u najboljem dijelu karijere.
"Valjda sve ide s godinama. Rasterećena sam, svjesna sebe, mirne glave. Naučila sam dosta od svakog trenera, shvatila mnoge stvari koje su vezane za sport, stabilnih sam misli i sve je došlo na svoje. Osjećam da sam sada na vrhuncu, a vjerujem da imam šta da kažem makar do Pariza 2024. godine. Poslije toga, vidjećemo".
Baršim i Tamberi - naša inspiracija
Muški skok uvis donio je jedan od upečatljivih momenata dosadašnjeg toka Olimpijskih igara.
Poslije više od 100 godina zlatnu medalju su podijelila dvojica takmičara. Odluka Mutaza Esa Baršima iz Katara i Đanmarka Tamberija iz Italije da ne skaču za prvo mjesto, već da obojica dobiju najsjajnije odličje, izazvala je brojne i oprečne komentare među ljubiteljima sporta.
Dok neki tvrde da je ovo "najveća farsa na Olimpijskim igrama", drugi smatraju da su poslali snažnu poruku u duhu olimpizma, fer pleja i prijateljstva.
"Mislim da je to ljepota sporta i da je to sjajan gest. Oni su pokazali sportski duh i prijateljstvo koje traje godinama. Za nas su Baršim i Tamberi inspiracija. Prošli su zajedno dosta toga, imali slične probleme i povrede. Baš mi je drago što su podijelili zlato", kaže Marija.
Prijateljstvo među suparnicama na stazi je izraženo, tvrdi crnogorska rekorderka.
"Baš smo se sprijateljile posljednjih godina, uvijek se obradujemo jedna drugoj kada se vidimo. Shvatamo da svaka od nas prolazi kroz iste probleme sa glavom, treninzima... Bodrimo se i hrabrimo međusobno - to je poenta sporta.
Sve što se postigne na takmičenjima nije ništa u poređenju sa tim što stekneš prijateljstva za cijeli život. Radujem se što ću se nadmetati sa djevojkama sa kojima se družim kada se vidimo, sa kojima sam u konkaktu dok smo na raznim krajevima svijeta".
( Aleksandar Radović )