Tuneli

Na početku jedan lični primjer. Direktor podgoričke prigradske škole, u agitatorskom zanosu reče grupi prosvjetnih radnika iz svoje škole, da u Savovićevom sindikatu ne treba biti jer je on (ja) notorna pijanica i ima vilu na tri sprata... Razumijem čovjeka. Mnogo je ljut jer mu je sindikat u saradnji sa zaposlenim iz te škole „pokvario posao” i nije zaposlio svoju vezu, nego mu je inspekcija naložila da radi svoj posao.

Razumijem ga i nijesam ljut na njega. Čovjek ne zna drugačije da misli. Pa on je isti pred prošle izbore pravio spisak sigurnih glasova za DPS. Inače, nije mi ni na kraj pameti da bilo što demantujem rečeno od ovakvih „veličina“.

Riječi. To su samo riječi. Sloboda je nešto drugo. U ovakvom sistemu iskrivljenih društvenih vrijednosti, riječi su najveći neprijatelji slobodno izraženoj volji. Čim iskažete drugačiji stav ili uradite nešto po sopstvenoj savjesti, odmah će neki mediokritet, kakva udvorica ili slabić posijati gomilu riječi. Riječi koje prljaju, vrijeđaju ... Reći će to on po sopstvenom liku i djelu. Prišiće sve ono što sam misli ili bi uradio.

Da mu basta. A ne basta mu ništa u životu bez da sluša gazdu i da radi kako mu se kaže. To nije sloboda. To je ropstvo. Takve ljude forsira neoliberalni sistem. Takvi ljudi postaju direktori. Poslušni ljudi kojima iz gornjeg lijevog džepa umjesto maramice viri dva prsta članska karta vladajuće partije. I obriju brkove, kada im gazda kaže.

To nije sloboda. Slobodu su mediokriteti ubili, između ostalog, kada su počeli sa forsiranjem primjenjivog znanja u školama, odnosno Pisa testovi. Grubo rečeno, ovo znači da vi možete dresirati psa da vam svako jutro donosi novine, ali ipak pas ne zna da čita, niti zna zbog čega to radi. Osim što ga gazda pomiluje po glavi i da mu keks.

Otprilike to se traži od prosvjetnih radnika, ovim reformama. Da uredno i poslušno svako jutro pođu za novine, a gazde će ih pomilovati po glavi. I dati platu. Davati formu bez suštine znači obrazovati šafciger majstore koji će samo poslušno sklapati naručene živote, u gotove živote naručene od nepoznatih konzorcijuma. To nije sloboda.

Sloboda je... ono kad me baš briga što će o meni reći gori ljudi od mene. Sloboda je kada imam pravo na sopstveni izbor, na osnovu svog suštinskog znanja. Znanja koje ima svrhu moje slobode. Sloboda je kada svjesno biram grešku kao rješenje svoga života. Jer da nije ove vrste slobode ne bi bilo ni Don Kihota ni vetrenjača. Sloboda je svjesno birati da „ratujem sam” i da me niko ne razumije. Za sad. Sloboda je nadati se da će jednom neko shvatiti da su moje greške u stvari bile moje pobjede, jer su mi dale slobodu da budem drugačiji.

Autor je prosvjetni radnik

( Slobodan Savović )