Svijet postaje oštriji, a inteligencija i kreativnost su osnova čak i fizičkog preživljavanja

Talentovani ruski violončelista Dmitrij Prokofjev, koji je prije 10 godina Crnu Goru prvo upoznao kao turista, učestvuje na XX KotorArt Don Brankovim danima muzike tokom tri festivalske večeri. Na koncertu otvaranja pod nazivom “Planeta Boka”, nastupio je kao solista koncertantnog djela Aleksandra Perunovića “Ja sam mrtav sad, vi ste bili prije” uz Crnogorski orkestar mladi i dirigenta Roberta Homena, zatim, kao član udruženja “Ars-industria”, koji će se festivalskoj publici sjutra, 5. avgusta predstaviti autorskim projektom “Betovenova pisma”, i na koncertu KotorArt trija, kada će sa klarinetistom Aleksandrom Tasićem i pijanistom Ratimirom Martinovićem izvesti djela Nina Rota, Roberta Mučinskog i Ivana Sokolova.

Violončelista Dmitrij Prokofjev diplomirao je i magistrirao na Konzervatorijumu “Petar I. Čajkovski” u Moskvi, u klasi prof. Natalije Gutman. Pobjednik je međunarodnih takmičenja A. Tansman (Poljska), P. I. Čajkovski (Rusija), A. Junigro (Hrvatska). Od 2000. godine solista je državnog kamernog orkestra Moskovski virtuozi, pod rukovodstvom Vladimira Spivakova. Kao pedagog je počeo da radi 2008. godine, na Moskovskom konzervatorijumu, a 2016. na Muzičkoj akademiji Univerziteta Crne Gore. Vođa je sekcije violončela u Crnogorskom simfonijskom orkestru i umjetnički direktor NVO Ars Industria. Kao solista nastupao je u prestižnim salama i na festivalima, a nastupao je i u kamernim ansamblima. Prvi kompakt-disk snimio je kao šesnaestogodišnjak, s profesorom Moskovskog konzervatorijuma Aleksejem Nasednikom, a 2004. godine s Aleksandrom Kobrinom snimio je CD s djelima Debisija, Bramsa, Šumana i Paganinija.

Iz Rusije ste u Crnu Goru došli prije samo pet godina, i za to vrijeme predavali na Muzičkoj akademiji na Cetinju, aktivno se uključili u koncertni život, osvojili crnogorsku publiku, “inkorporirali” se u crnogorsku muzičku scenu... Na KotorArtu ovog ljeta nastupate čak tri puta! Kako Vam je to pošlo za rukom?

Kao turista, u Crnu Goru sam došao prije deset godina. I od tada svako ljeto provodim samo ovdje. Crna Gora je najgostoljubivija zemlja koju znam. A sve što sam uspio da uradim posljednjih godina zasluga je najviše mojih kreativnih prijatelja i kolega, i podrške ogromnog broja divnih ljudi koje sam ovdje upoznao. S pravom ste ukazali na važnost koncertnih aktivnosti van turističke sezone. Muzičari u Crnoj Gori imaju dva glavna zadatka. U predsezoni je važno da se koncentrišete na edukaciju publike i jačanje, jezikom Marksa, klase crnogorske intelektualne elite i ljubitelja muzike. Govoreći o takvoj klasi, u najboljem slučaju, mislim na ne više od 15-20 odsto stanovništva. Naravno, muzika iz prošlosti trebalo bi da bude dostupna i privlačna širokoj publici, ali važno je ne zaboraviti da je klasična muzika elitna umjetnost. Tehnologije muzičke prezentacije ne bi trebalo da se spuštaju na nivo primitivnog dijaloga i manipulacije sa publikom, koji se koristi u pop industriji. Moraćemo da se pomirimo sa činjenicom da nasilno uključivanje svih neće uspjeti, nekome nije suđeno da razumije ovu umjetnost, i to nije neophodno. Sada je pokazatelj uspjeha projekta broj privučene publike. Ali, u idealnoj budućnosti rezultat kompetentnog rada trebalo bi da bude prevelika potražnja za koncertima, a publika će se već boriti za pravo da bude prisutna tokom živog izvođenja muzičkih remek-djela. U turističkoj sezoni akcenat treba staviti na projekte usmjerene ka međunarodnoj javnosti i gostima Crne Gore. Strateški zadatak je jačanje položaja Crne Gore, koju vidim kao kulturnu Meku balkanskog regiona, odnosno, formiranje svesezonske međunarodne javnosti, jake klase lokalnih ljubitelja muzike i prosvećenog dijela društva.

Djelo crnogorskog kompozitora Aleksandra Perunovića “Ja sam mrtav sad, vi ste bili prije” premijerno ste izveli 2016. godine, neposredno po dolasku u Crnu Goru. Kako pamtite taj nastup, prvo iskustvo sa savremenom crnogorskom muzikom i festivalom KotorArt?

U pravu ste, upoznavanje sa crnogorskom muzikom započelo je doslovno izvođenjem Perunovićevog komada. Ovo djelo ima duboke filozofske prizvuke i prvi put je izvedeno na KotorArtu. Ovaj Festival se, bez pretjerivanja, može nazvati najznačajnijim događajem u kulturnom životu Crne Gore. Titanski rad umjetničkog tima KotorArta iz godine u godinu izaziva moje ogromno divljenje.

Festivalskoj publici predstavićete se projektom “Betovenova pisma”. Kakav je koncept ovog projekta?

Koncept je nastao iz druge temeljne ideje Ars-industie, a to je izvođenje muzike, uzimajući u obzir cjelokupan kontekst njenog stvaranja, mentalno stanje autora u vrijeme pisanja, istorijske uslove. Sama muzika je samo vrh ledenog brijega, po pravilu neka vrsta kreativnog rezultata autorovog promišljanja. U svakom projektu Ars-industrie pokušavamo da prikažemo gledaocu ne samo vrh, već i cijelu strukturu. I tada mnoga pitanja koja se odnose na to zašto i zbog čega je napisana muzika, i zašto ju je potrebno slušati, dobijaju neočekivane odgovore. Betovenova pisma su tipičan primjer ovog pristupa. Koristimo mali format, fokusiramo se samo na jedno djelo, ali uključujemo izvrsnog glumca koji publici daje pun kontekst.

Sa pijanistom Ratimirom Martinovićem sarađujete već nekoliko godine, a na ovogodišnjem Festivalu zajedno svirate na koncertu KotorArt trija. Djeluje da se dobro razumijete na sceni, a i mimo nje. Šta jednog muzičara izdvaja od drugog da bi postao i ostao Vaš dugogodišnji saradnik?

Drago mi je što ovako vidite našu vezu, ali istina je da se stalno sukobljavamo oko različitih aspekata muzike. I zbog toga cijenim Ratimira. Uvijek te tjera da stvarnost gledaš na nov način. Razumijevanje se ne rađa u vakuumu, ali takođe ne dolazi ni u sujeti. Ratimir ima genijalnost da stvori jedinstvenu atmosferu i ravnotežu, svojevrsni je inkubator za kreativnu inspiraciju. Da odgovorim na vaše pitanje, ovaj neprocenjivi kvalitet Ratimira, pored mnogih drugih, više je nego dovoljan za stalnu kreativnu saradnju.

Kad ste spomenuli kreativnost, da li je klasična muzika u krizi ili su nam samo ponestale nove ideje?

Kao muzičari imamo krizu dijaloga sa publikom, kao i načina razvoja. Stvaranje platforme Ars-industria, nebrojene rasprave sa Ratimirom Martinovićem i kolegama muzičarima odvijale su se i prije pandemije. Pandemija je samo pogoršala ove probleme i nije nam ostavila izbora. Sada svi moramo tražiti nove načine kako ne bi samo kolege i komšije u zgradi slušali i razumjeli muziku. Postoje ideje korisne poput vakcine, i zaista želim da vjerujem da je ovo odgovarajuća analogija. Postoje ideje opasne poput virusa, koje uništavaju čitav sistem. A postoje i jednostavna prinudna rješenja, ali neefikasna.

Na koja rješenja mislite?

U prvim mjesecima pandemije doživjeli smo epidemiju onlajn koncerata. To čak nije bio ni imunološki odgovor, već sumnjivi lijek koji je utišao simptome, ali nije liječio uzrok bolesti. Gdje su bile svjetske zvijezde klasične muzike? Kakva je bila njihova reakcija? Nismo vidjeli ništa bolje od video snimaka iz naših soba, u kućnoj odjeći i užasnoj akustici, ili snimke iz praznih sala. Bilo je tužno to vidjeti. Kada nemate šta da kažete, bolje je da ćutite, pročitate zanimljivu knjigu ili provedete vrijeme sa porodicom. U životu mnogih zvijezda prije pandemije svakodnevno je bilo samo novih hotela, letova i komplimenata u bifeima. Kada je sve stalo, otkrivena je praznina, koju su samo rijetki mogli popuniti.

Zašto je tako? Šta je doprinijelo takvom stanju?

Ovdje dolazimo do problema rutinskog i inertnog marketinškog modela zvijezda klasične muzike. Marketing šampona i paste za zube ušao je u muziku i klasičnu umjetnost pretvorio u svoju parodiju. Trgovci nisu vidjeli razliku između onoga što prodaju, da li je kozmetika ili svirka. Potpuno su zaboravili na ukus, na etičke, estetske probleme rada sa muzikom, na balansiranje cjelokupnog sistema. Neudobno im je prodavati sofisticirane inteligentne proizvode. Tražili su samo brze i jednostavne načine i mogli su da se kreću samo u jednom pravcu. Jako nam je potreban posvećen, odgovoran kulturni marketing, i mislim da bi taj marketing morao biti sofisticiraniji i inovativniji od marketinga piva i šampona, koji je diskretniji i provokativniji. Stvari takvog marketinga i inovativnog nadzora već vidimo u Crnoj Gori, gdje među mnogim kolegama postoji jednoglasnost, razumijevanje i želja za razvojem. Dokaz tome su naši najnoviji projekti.

U stalnoj ste potrazi za novim oblicima kreativnog, muzičkog izražavanja, i novim formatima prezentacije, koji će pratiti razvoj tehnologije, brzinu života, promjene u koncentraciji. Da li nas tehnologija udaljava od umjetnosti?

U budućnosti će klasična muzika savladati nove formate koncerata. Mislim na istorijske koncerte i na, na primjer, uvođenje tehnologija skeniranja mrežnjače za određivanje publike i upotrebu vještačke inteligencije u planiranju događaja i rješavanju kreativnih problema tokom izvođenja na sceni. Ne zaboravimo i na VR (virtuelnu realnost) tehnologiju, koja otvara gotovo neograničene mogućnosti za predstavljanje muzike sa proširenom stvarnošću. Simbolično je da je klasična muzika, kao i glavna grana privrede Crne Gore, turizam, dobila snažan udarac u pandemiji. Upravo je muzičarima pripala čast da budu u talasu traženja novih rješenja, a s druge strane, Crna Gora je bila jedinstven primjer prilagođavanja novoj stvarnosti svijeta nakon kovida. Zaista se nadam da ćemo u ovom teškom i vrlo intrigantnom poslu dobiti podršku države i sponzora.

Kakva je uloga klasične muzike u društvu poslije pandemije?

Svijet postaje oštriji, a inteligencija i kreativnost su osnova čak i fizičkog preživljavanja. Klasična muzika je vrlo ozbiljno sredstvo za formiranje intelektualnog potencijala bilo koje zemlje na našoj planeti. Još jednom ističem, klasična muzika ne može postojati bez podrške države ili velikih korporacija. Bez obzira na politički sistem, počev od najliberalnijeg pa do najtotalitarnijeg, država i društvo su uvijek podržavali klasičnu muziku i umjetnost. Pogledajte zemlje poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Singapura, ili Kine. Njihova kultura ima suštinski različitu muzičku osnovu u odnosu na klasiku. Pa ipak, u tim zemljama postoje i opere i divni orkestri, jer je klasična muzika svjetski fenomen, ne samo evropski.

Po pitanju današnjeg statusa klasične muzike, da li ste optimista?

Jesam, optimista sam! Sve više muzičara shvata da pasivna uloga u društvu više nije prihvatljiva. Mi već formiramo bazu različitih koncepata, koja će trajati godinama. Izgradnja post-kovid društva biće brutalna, ali poštena. Neko će ovo razumjeti i otići da presluša novo djelo kako bi stekao važno intelektualno i estetsko iskustvo. A neko će otići u kafić da popije pivo, koje lukavi trgovci tako uspješno i lako prodaju. Još uvijek imate izbor i priliku da se pripremite za novu stvarnost. Nemojte je propustiti!

Još uvijek imate izbor i priliku da se pripremite za novu stvarnost. Nemojte je propustiti!

Čeka nas nova, moguće, izmišljena sloboda

Djelimično ste već odgovorili, ali, prema Vašem mišljenju, kakav je uticaj pandemija imala na izvođačke umjetnosti?

Pandemija je ubrzala naš odlazak u budućnost. Klasična muzika ne postoji odvojeno od svjetskih problema, koji utiču na razvoj naše industrije. Slavoj Žižek i Džordan Peterson mogu satima raspravljati o sadašnjosti i budućnosti, iako je mnogo toga očigledno: podjela društva na klase, ne samo u finansijskom, već i u pravnom aspektu, zatim, početak novog srednjeg vijeka, u čemu ne vidim katastrofu, jer su mnoge naše ideje o srednjem vijeku prilično mit. Jasno se postavlja pitanje lične slobode izbora i uloge vještačke inteligencije u našem životu. Čeka nas nova, moguće izmišljena, sloboda sa stotinu različitih izuzetaka. Kao u bankarskom ugovoru, gdje se u početku sve čini privlačno, ali će na dnu stranice uvijek biti napisane neprijatne bilješke stinim slovima koje niko ne čita. A broj takvih bilješki samo će se povećavati. Moraćemo da se naviknemo na stres neizvjesnosti u pogledu budućnosti i na stalne promjene pravila igre. I ranije sam opisivao implikacije na muziku. Dodaću još samo da je reforma muzičkog obrazovanja zakasnila, i da broj profesionalnih muzičara u svijetu sada premašuje potrebu za njima. S druge strane, primjetno je da su male i privatne turističke agencije pod pritiskom i da će nestati, kao i da je zbog avionskih karata i drugih ograničenja, turizam već sveden na minimum.

Neophodno je kombinovati maštu sa traženjem rješenja

U potrazi za novim rješenjima i inovativnim formatima osnovano je nevladino udruženje “Ars-industria”, čiji ste umjetnički direktor.

Glavna ideja platforme za kulturne inovacije Ars-industrie bila je da oblikuje progresivne oblike prezentacije muzike. Tokom proteklih 100 godina format koncerta postao je nedodirljiv i pretvorio se u muzejski komad. Vjerujem da se, za razliku od kompozitorovog “svijetog teksta”, format koncerta može i treba promijeniti. Neophodno je kombinovati maštu sa traženjem rješenja. Ne borim se protiv tradicionalnih koncerata, oni treba da ostanu dio muzičke palete. Važno je da publika ima izbor. U tom smislu, nakon senzacionalnog projekta Muzika na vodi, Ars-industria je formirala strategiju za narednih nekoliko godina, samo je pandemija stavila ove planove na čekanje. Ali već sada, počev od malih formata, koleginica Vanja Vukčević i ja aktivno nastavljamo sa radom.

Tehnologije muzičke prezentacije ne bi trebalo da se spuštaju na nivo primitivnog dijaloga i manipulacije sa publikom, koji se koristi u pop industriji. Moraćemo da se pomirimo sa činjenicom da nasilno uključivanje svih neće uspjeti, nekome nije suđeno da razumije ovu umjetnost, i to nije neophodno.

( Nataša Đačić )