Štrajk mozga: Obećavamo energičan nastup

Željni svirki i druženja, ekipa mladog nikšićkog benda “Štrajk mozga”, kao i ljubitelji muzike i muzičkih festivala u zemlji i širom regiona, s nestrpljenjem očekuju početak jubilarnog desetog izdanja najvećeg rokenrol festivala u Crnoj Gori, Lake festa. Nikšićani su jedini predstavnici grada domaćina, iako su se na prostoru pored Krupca i svi drugi bendovi odranije još odomaćili.

”Štrajk mozga”, u sastavu: frontmen Aleksandar Nikčević, gitarista Dušan Dobrilović, bas gitarista Dušan Mijušković i bubnjar Novica Stanišić, otvoriće završno veče festivala, u subotu koja je, čini se, rezervisana za tvrđi zvuk.

Pod sloganom “Ponovo zajedno sa muzikom” festival počinje danas, kamp je već spreman, a dobre energije, muzike i druženja neće faliti. Program će svake večeri otvoriti crnogorski bendovi, večeras je to “Rudolf” u 20 časova, sjutra veče “Parampaščad”, a treće večeri Nikšićani - “Štrajk mozga”. Tokom trajanja festivala, odnosno od večeras pa sve do nedjelje ujutru, prisutni će imati priliku da čuju i mnoga popularna regionalna imena: Hladno pivo, Goblini, Sunshine, Iskaz, Ritam nereda, Bjesovi, Nikola Vranjković, Dejan Petrović big band, Zoster, Sixpack, Psihomodopop, Mortal kombat...

Organizatori podsjećaju da je za ulazak u festivalski prostor, kao i kamp, potrebno dostaviti potvrdu o vakcinaciji, negativan PCR test koji nije stariji od 72 sata, dokaz da je prošlo manje od 180 dana od kada ste imali pozitivan PCR test, a ukoliko neko od posjetilaca ne bude imao navedena dokumenata, njima će biti omogućeno da odrade brzi antigenski test prije ulaska na festival, po cijeni od dva eura, saopštili su organizatori i dodali da je uz trodnevnu kartu brzi test mogu besplatan.

Frontmen “Štrajka mozga”, Aleksandar Nikčević, za “Vijesti” ističe da će festival pratiti od početka do kraja, najavljuje šta su pripremili za ovaj nastup, detaljnije predstavlja nedavno promovisani album prvijenac, a između redova komentariše i aktuelnu muzičku scenu u gradu pod Trebjesom i Crnoj Gori uopšte.

Otvorićete završnu noć Lejk festa. S obzirom na to da nastupate prvi, a nakon vas na binu izlaze neki od kultnih rok bendova ovih prostora, kakva su vaša očekivanja sa jedne strane, a sa druge šta možete obećati publici?

Ne treba imati prevelika očekivanja u startu, prvenstveno nam je bitno da prezentujemo naš autorski rad, odnosno album koji smo nedavno snimili, da uživamo u svirci i da se dobro provedemo sa publikom i ostalim iskusnijim kolegama. Možemo samo da obećamo da će i ovaj kao i svaki prethodni nastup biti energičan. Uvijek se dobro osjećamo kad sviramo, nezavisno od broja ljudi koja prati naše nastupe. Naravno, bilo bi lijepo da dođe što više ljudi da nas čuje, možda se nekom i dopadne naš rad, iako znamo da naš zvuk i nije baš za svačije uši.

Nedavno ste promovisali svoj prvi album koji ćete sada predstaviti i na Krupcu. Kako je tekao proces rada na albumu, kako su pjesme nastale, bile selektovane, pa i snimljene? Uz sve to, kako je korona uticala na čitav period?

Tako je, naš album prvijenac je okosnica naše svirke na Lake festu. Sviraćemo i jednu dodatnu numeru koja se nažalost nije našla na ovom izdanju albuma, ali koja zaokružuje cijelu priču. Ovaj album je u pripremi još od samog postanka benda, prilično sam siguran da je prva pjesma koju smo svirali na prvoj probi bila “Slika”, koja zauzima četvrtu poziciju na albumu. Tako da smo nekako od starta imali ideju da budemo autorski bend i vodili se time. Ostale pjesme su dolazile postepeno, spontano, nismo osjećali bilo kakav pritisak pri njihovom stvaranju. Neko od nas kod kuće osmisli rif, bas liniju, tekst, a onda kada se nađemo radimo na razvijanju i konačnom spajanju tog materijala. Neke od pjesama su nastale i džemovanjem prilikom vježbanja. Tako smo radili dok nismo sakupili dovoljno materijala za album, tada smo već krenuli u ozbiljno planiranje cijelog procesa. Moram i ovom prilikom pomenuti Peđu Zečevića i NVO “Sinteza”, jer nas je upravo njihov projekat “natjerao” da konačno snimimo album, jer, znajući nas, taj proces bi se dodatno odužio da nije bilo tog konkursa u okviru projekta “uhvaćeni tonovi”.

Poces snimanja je, makar meni, bio mukotrpan. Velika je razlika kad stojiš sam u studiju za mikrofonom, kada nema benda iza tebe i kad nije živa svirka. Ostali su se tokom snimanja odlično snašli. Moram ovom prilikom pozdraviti Bojana Dobrilovića, s obzirom na to da smo snimali u njegovom studiju “Disorder”, zatim Vladimira Perišića koji je radio miks i mastering, kao i naše drugare, takozvanu ekipu “ZBedema”, koji su bili moralna i vokalna podrška tokom snimanja.

Što se tiče korone, usudio bih se da kažem da je čak i pomogla u određenoj mjeri. Lockdown nas jeste vremenski ograničavao, ali smo, na primjer, izlaske do kasno u noć zamijenili radom u studiju i više se posvetili albumu. Tako da nam je sve išlo naruku.

Kako biste žanrovski profilisali album ili muziku koja vas interesuje? S obzirom na to da ste kazali da izbjegavate žanrovske kalupe, koliko je onda sloboda u stvaranju dobra umjesto nekog određenog usmjerenja i ograničenja, a zarad izraza - muzičkog, društvenog, možda i aktivističkog?

Generalno ne volim žanrovske profilacije, ali ako bih baš morao da analiziram i biram, rekao bih da je to neki grandž u mješavini sa hardcore metalom. A to je uticaj svih nas pojedinačno, jer svaki od nas voli koliko-toliko različite stvari. Gitarista Dušan Dobrilović i ja najviše naginjemo tom hardcore zvuku, basista Dušan Mijušković je najvećim djelom panker, dok bubnjar Novica Stanišić uživa u svim dobrim ritmovima, od klasičnog rokenrola do panka. Svi dajemo svoj pečat vođeni ličnim preferencijama, i mislim da je upravo zbog toga nas vrlo teško žanrovski odrediti, što je odlična stvar. Muzika, kao i svaka umjetnost, je ništa drugo nego lični izraz. Zamislite da vas neko osudi na isključivo jednu formu rečenice ili jedno viđenje svijeta. To bi bilo nepodnošljivo ili u najmanju ruku dosadno. Sloboda leži upravo u tome, kada ne osjećamo razne stege sa kojima se susrećemo na dnevnom nivou, dolazile one iznutra ili iz spoljašnjeg svijeta. Tako je i sa muzikom. Opusti se, sviraj, ne razmišljaj mnogo, i najvažnije, uživaj. Ne obaziri se na žanrove i “pravila”!

Kazao si ranije “Vijestima” da pjesme donose radnju koja čini dio jedne velike slagalice i objasnio da “ta radnja prati zamišljenog lika i njegovu interpersonalnu borbu”. Rijetko se neko, posebno u muzici kod nas, bavi takvom temom, a ni u društvu nema dovoljno riječi o svemu tome. Šta vas je podstaklo na to da se odlučite za prikazivanje ove teme, radnje i lika? Šta će slušalac koji se fokusira na tekst pronaći u svemu tome?

Ne bih volio da slušalac unaprijed zna na šta će naići, bilo bi idealno ako bi bio u stanju da sam pronađe značenje. Možda neko uspije da pronađe snagu, možda se otvore neke stare “rane”, a možda sav naš materijal iskoristi da izbaci iz sebe negativnu energiju i krene dalje. To je sve individualno i tako treba biti.

Na obrađivanje ovakve priče nas je najviše navela upravo ta činjenica da se tim stvarima ne posvećuje dovoljno pažnje u našem društvu, a trebalo bi. Koliko smo samo puta pročitali ili čuli da je neko i iz Nikšića, dakle naše najbliže okoline, završio tragično. A najgore od svega je što se svaki taj slučaj možda mogao izbjeći i “sanirati” prostim razgovorom.

Nadovezujući se na to, i sam si ranije kazao da su tekstovi mračni, ali realni. Šta je najviše uticalo na to, da li upravo okolnosti u kojima živimo, društvo, neke lične borbe, međusobni razgovori ili nedostatak njih? Čini se da rok zvuk sa svim kategorijama uvijek ostaje pri smislenim, nerijetko i “teškim” tekstovima sa određenim pitanjima ili pak porukama...

Pa upravo sve te priče koje smo slušali tokom odrastanja, a neki od nas su i svjedočili nemilim događajima, imale su najviše uticaja na ono na šta smo fokusirani. To sve na kraju dana uđe u statistiku i više ne dobija nikakvu pažnju. Neko mora govoriti o tome. Lično, kad god pišem tekst trudim se da ostavim neki dio sebe, osjećanje ili misao, kako bi bilo autentično i iskreno, pa tako i taj subjektivni faktor u nekoj dozi igra važnu ulogu kada je u pitanju naša lirika. Eto, ako je kome zanimljivo, neki od tekstova pružaju i mali pogled unutar moje psihe. Besplatan savjet, bjež’te!

Takođe, i zvuk je vrlo specifičan, a onima koji prate Vaš rad poznato je u kom pravcu idete. Kako su stvari krenule baš tamo? Dio ekipe čini i nekoliko ljudi iz postave “Voodoo”... Kako ste se “kalili” s obzirom na to da ste svi mladi i uspješni i na drugim poljima?

Pa mi smo počeli kao pank bend, svirali smo dominatno Gobline, Atheist rap, Misfitse i mnoge druge kultne bendove, ali su upravo ti različiti ukusi, o kojima smo ranije govorili, uticali na to da postepeno prelazimo na nešto “tvrđe”. Mislim da smo se na tom polju korektno snašli. A mi se “kalimo” još od srednje škole. Družimo se, sviramo i odlazimo na svirke još od kad smo imali 15-16 godina. Tako da smo gotovo cijeli razvoj, i muzički i individualni, prolazili zajedno. To druženje je jedan od glavnih razloga za nastanak benda.

Jedan ste od mlađih bendova kod nas, pa na osnovu svog iskustva kako ocjenjujete mogućnosti mladih ljudi, muzičara, bendova, ali i onih iskusnijih, na crnogorskoj sceni? Ima li sluha za njihov/vaš glas i muziku? Šta je potrebno unaprijediti?

Danas je veoma teško izboriti se za svoj glas u svijetu muzike, a još teže pronaći one koji zapravo žele da čuju šta imaš da kažeš. Čini se da je sva muzika u Crnoj Gori importovana, mali je broj ljudi sa naše scene uspio da pokrene masu, a imamo vrlo talentovane ljude, ne samo u rok muzici nego i u drugim žanrovima. Morale bi se desiti neke radikalne promjene na globalnom muzičkom planu da bi se muzika ponovo slušala, a ne jednostavno i bezumno konzumirala. Jedna od najljepših umjetnosti je postala običan proizvod, koji će pretežno kupiti mladi ljudi, jedno vrijeme koristiti, a onda će im dosaditi. I to je jedan točak koji ne prestaje da se vrti. Mjenjaju se samo trendovi, dok marketinška i konzumerska mašinerija ostaje identična. Ne vjerujem da ćemo mi, ili bilo ko drugi mnogo uticati na to. Jedino da se vremenom pojavi nova Nirvana ili Queen, tada bi ljudi možda konačno ukapirali neke stvari.

Imate li planove za dalje, neke naredne nastupe gdje bi vas publika mogla čuti?

O narednim svirkama za sada ne možemo govoriti, ni zbog epidemiološke situacije ni zbog naših planova, ali ukoliko bude svirki u budućem vremenu, oni koje to zanima će biti obaviješteni.

I da li biste za kraj nešto poručili publici, čitaocima?

Samo uživajte i širite vidike, možda naletite na neke dobre stvari.

Rok scena opustošena u Nikšiću

Trenutno ste među rijetkim aktivnim nikšićkim bendovima. Kada je vaša priča počinjala, možda i onda kada toga nijeste bili svjesni, nikšićka rok scena je mogla sama da iznese minimum jednu izvanrednu festivalsku noć i brojčano, ali i po kvalitetu. Kako je “stasavanje” u takvom okruženju uticalo na vas, a sa druge strane kako je raditi kada se većina kolega povukla?

To je bilo fenomenalno vrijeme. Basista Dušan Mijušković me je poveo na moju prvu svirku negdje na početku gimnazije. DST je svirao u Hacijendi u Nikšiću. Posle toga nije bilo zaustavljanja, a izbor je bio veliki. Gomila nesklada, Manitou, Autogeni trening, Nagual, Pattern, Pankreas, Off Duty, sve su to bendovi koji su obilježili jedan jako dobar i kvalitetan period odrastanja, a koji bi definitvno “eksplodirali” da su svirali, recimo, u Americi. Bilo je tu još mnogo bendova iz Nikšića, što autorskih, što cover, vjerovatno sam mnoge i zaboravio. Mi smo trenutno, čini mi se, najmlađi bend u Nikšiću, a već smo prošli dosta kilometara, što životno - što svirački. Sada je rok scena gotovo opustošena u Nikšiću. Sve i da ima bendova koji žele da rade, nemaju prostor za svirku, a nema ni dovoljno publike. Mlade ljude jednostavno vise ne interesuje pronalaženje novih stvari i mogućnosti, jedu ono što im se servira i to je to.

Morale bi se desiti neke radikalne promjene na globalnom muzičkom planu da bi se muzika ponovo slušala, a ne jednostavno i bezumno konzumirala. Jedna od najljepših umjetnosti je postala običan proizvod, koji će pretežno kupiti mladi ljudi, jedno vrijeme koristiti a onda će im dosaditi. I to je jedan točak koji ne prestaje da se vrti. Mjenjaju se samo trendovi, dok marketinška i konzumerska mašinerija ostaje identična

( Jelena Kontić )