Šta je u stvari naš život nego duhovita drama

Crnogorski pisac, scenarista i reditelj Obrad Nenezić predstavom “Palastura” koju trenutno priprema u Baru, a čija je premijera najavljena za 9. avgust na Ljetnjoj pozornici Doma kulture završiće dramsku trilogiju kojoj su prethodila djela “Nobelovci” i “Persone non grate”.

U pitanju je savremena porodična komedija koju autor projekta Obrad Nenezić opisuje kao modernu “Gospođu ministarku”, a koja prati tok tri bračna para u “raljama života” i politike. Uloge su povjerene Elizabeti Đorevski, Dušku Radoviću, Jeleni Popović, Jovanu Daboviću, Filipu Đuretiću, Dragiši Simoviću, ali i rođenoj Baranki koja svoju karijeru gradi kao glumica Narodnog pozorišta u Užicu Andrijani Simović.

”Predstava se zove ‘Palastura’ kao rijetka i ugrožena školjka u Jadranskom moru. U principu, ovo je trebalo da se radi prošle godine i da bude produkcija Kulturnog centra, međutim, s obizrom na to kakve su bile mjere i situacija uopšte, mi smo taj projekat zamrzli i čekali pogodan trenutak. Smatrali smo da je sada pravo vrijeme”, kaže na početku razgovora za “Vijesti” Andrijana Simović i otkriva kakav je zadatak dobila kad je u pitanju ovaj projekat: ”Igram doktorku neurologije koja je komšinica i prijateljica glavnog lika - Bele šnajderke koja joj uvijek pomaže u svemu i daje joj realne šamare s vremena na vrijeme. A opet, pošto ima dvije linije lika, s duge strane je oportunista i želi da putem glavnog muškog lika dobije neko više mjesto. Sve to pada u vodu, a kako se glavni lik preobražava, tako ga i moj lik prati. Ovo je priča koja je vezana ne samo za Crnu Goru, već i za čitav region jer je politika do te mjere zaposjela naše živote da mi ni ne znamo kad smo se preobrazili, samo idemo i iz minuta u minut i priželjkujemo da nam bude bolje”, otkriva Simović.

I ovoga puta Nenezić je odlučio da kroz komediju predstavi današnju zbilju, a upravo ovakve komade publika najviše voli. O tome koliko uopšte pozorište može promijeniti svijest gledalaca, a ne samo da nasmije, Andrijana kaže: ”Ovo je duhovita drama s elementima komedije karaktera i komedije situacije. Šta je u stvari naš život nego duhovita drama s istim tim elementima. Što se tiče uticaja pozorišta na gledaoce i koliko može da promijeni publiku, to je individualna stvar. Ako i jednog čovjeka uspije da promijeni i utiče na njega, onda je to uspjeh”, smatra Simović.

Kako ne živi u Crnoj Gori, jednom u dvije godine radi neki projekat u svom rodnom gradu.

”Tamo sam u užičkom Narodnom pozorištu već 15 godina. Radim po Srbiji na nekim drugim projektima, serijama, snimam audio-knjige, a ono što najviše volim je edukativni dio - radim s osnovcima i srednjoškolcima, držim časove glume, a od prošle godine osnovala sam svoj amaterski teatar za ljude od 20 do 60 godina koji se zove ‘Inat’. Konstantno se bavim i radim, ne toliko u Crnoj Gori koliko bih voljela, ali tamo živim i radim, a kad god sam ovdje rado učestvujem u projektima”, ističe ona.

Iako se glumci žale da je teško doći do uloge, Andrijana na kastinge rijetko ide.

”Mene to i ne zanima. Ovim poslom se bavim zato što ga jako volim, a prije svega volim da edukujem mlađe ljude koji kasnije, igrom slučaja ili ne, uspiju da upišu akademiju, da se bave, ne samo glumom, već da budu reditelji, dramaturzi... Moja ogromna ljubav prema ovom poslu mi ne dozvoljva da se ja bavim tim tričavnim stvarima - biti poznat. Nikad nisam bila u tom elementu”, tvrdi glumica svjesna činjenica da ipak mladim glumcima koji počinju nije lako.

”Jako je teško, hiperprodukcija je glumaca i u regionu. Sada se trenutno i radi puno serija i filmova, ali opet ih rade jedni te isti. Sve je to jedna određena grupa koja zove svoje ljude. Postoje ti kastinzi, ali su uvijek za neke male, sitne uloge, te na iste idem samo kada sam direktno pozvana. U principu niti mi je to cilj, niti imam vremena - majka sam, žena koja se, prije svega, bavi porodicom i kućom, a sada i edukativnim radom i amaterskim glumcima, i pored angažmana u pozorištu, ne bih ni imala želju da idem stalno i odsustvujem od kuće. Ovo mi je sasvim dovoljno, ma koliko to mladim glumcima zvučalo suludo. Kad dođete u neke godine, nekako je ovo najidealnije - da se pozicionirate u manjem mjestu, radite posao koji volite i da ste ispunjeni, a da su svi koje volite oko vas i imate vremena za sve to”, zaključuje Simović.

Inat nas tjera da idemo dalje

Amaterski teatar osnovala je u oktobru prošle godine i, kako kaže, rade punom parom, dok se ona maksimalno posvetila tome. Na pitanje zašto baš ime teatra “Inat”, odgovara: ”Mislim da se iz inata, bar kod mene, mnoge dobre stvari dešavaju. Ne smatram inat negativnom, već pozitivnom osobinom. Ljudi nekako zbog vremena u kojem žive lako padnu u anskioznost i depresiju, pa su u nekom vakuumu, ništa se ne dešava, nema napretka, oni sami sebi ne daju signal za napredak. Inat je nešto što, ako neko posjeduje, to ga tjera naprijed, a ja toga imam u neograničenim količinama. Shvatila sam da me on tjera kroz život, zato sam i rekla čekaj ‘zašto da ne, sigurno ću pokupii oko sebe ljude koje takođe tjera inat’. Tako se i desilo”, objašnjava Simović.

”Imam oko sebe sjajne ljude - što producente, što amatere, glumce jako talentovane koji baš iz inata, jer nijesu uspjeli da se bave time kao primarnim poslom, su postali dio teatra”, dodaje sagovornica “Vijesti”.

Od osnivanja uradili su jednu predstavu “Čudo u Šarganu” po tekstu Ljubomira Simovića.

”Imali smo premijeru na Zlatiboru i već smo bili na nekim festivalima”, pohvalila se Simović.

Zahtjevno je samo glasom dočarati emociju

Kao što je već pomenula, njen glas se može čuti i u audio-knjigama i to zahvaljujući švedskoj firmi čiji je kasting prošla.

”Do sada sam snimila puno knjiga, izdvojila bih Lanu Bastašić ‘Uhvati zeca’, to mi je omiljena jer je u pitanju mlada književnica. Nakon toga je objavila ‘Mliječne zube’, pa se nadam da ću i to snimiti”, ističe Simović dodajući da je do sada uglavnom snimala ženske pisce, mlade, uspješne.

Ne krije da je zahtjevno glasom dočarati sve radnje i emocije.

”Kada radite predstavu, direktno sugerišete na određenu emociju, ali kada čitate knjigu onda ne smijete to da radite. Mora biti nekih 20 do 30 odsto emocije, a sve drugo morate prepustiti slušaocu”, savjetuje ona.

( Marija Vasić )