Svud me prati pregolema tuga

Bilo je proljeće, onakvo kakvog u ovom milenijumu više nema. Snijeg se topio, nagrizajući slanom uličnom vodom i najbolje cipele. Odjužilo je preko noći. Prošetao sam svojom varošicom, nogu bez nogu, bez cilja. Na raskršću gdje se odvajao put za Tuzlu, s lijeve strane, kroz otvorena vrata kafea, folkoteke, aščinice i pivnice "Tuzlanka" dopirao je glas koji me je zaustavio.

U njemu je bilo neke proročke, liturgijske snage. Nešto zadimnjenog džeza. I puno karasevdaha.

Ne kuni me, ne ruži me majko/ ne pitaj me za sudbinu moju/ sve što imah za nju dadoh majko,/ ne kuni me, ne ruži me majko.

Prvo slušanje

Ušao sam u lokal. Šanker Hari me je pozdravio namigivanjem. Za šankom su bili samo Fudo, novinar, i Zvezdan zvani Zvijezda - bolničar. Njega sam znao još od djetinjstva. Umio je da odigra "tehnike" i po nekoliko stotina puta udarajući ukočenim stopalom loptu, a da ona ne dodirne tlo. Sa istom strašću sa kojom je nekada igrao stoni tenis, basket, potom fudbal - a svi sportovi su mu išli odlično - sada je u slobodno vrijeme za šankom ispijao piće za pićem. Fudo mu je bio najbolji pajtaš u tome i osim podizanja piva u vis nije mario za ostale sportove.

Umjesto pozdrava, Zvijezda je stavio prst na usta. Zatvorenih očiju, pokazujući rukom na zvučnik, kao da nekoga poziva na binu, imao je izraz onog opijenog blaženstva koje na Balkanu može dati jedino mješavina neutoljive čežnje, alkoholnih isparenja i muzike koja se uvlači pod kožu.

Tada sam prvi put izbliza vidio šta Luisov glas umije da uradi ljudima koji ga prepoznaju kao glas koji priča priču iz njihove duše.

Sredinom osamdesetih, gdje su se tekstovi narodnjaka, uokvireni ukalupljenim muzičkim frazama, nadmetali u lošim ruralnim metaforama, ovaj glas je najavio ono što će doći - vrijeme fuzije svjetske i domaće muzičke tradicije.

Zvijezda je Hariju rekao - daj ko šta pije i daj ovo još jednom. Hari je slegnuo ramenima i šeretski, a pomalo bespomoćno mi je rekao - još nismo preslušali kasetu do kraja, stalno moram da je vraćam na ovu.

Luis iz Euridike

Luis je 1980. pjevao u noćnom klubu Euridika -- kroz njega je u jugoslovenskim decenijama prošla ukupna muzička elita sa ponekim gostom iz inostranstva kao što su Toto Kutunjo ili Tina Tarner. Luis je pjevao evergrine i džez. Jedne večeri je vlasnik kluba zatražio da otpjeva "nešto naše". Luis je prema gradskoj legendi, prateći sam sebe na sintisajzeru, otpjevao ono što je volio: "Ne kuni me, ne ruži me majko". U Euridiki je zavladao tajac. A onda se prolomio aplauz uz ovacije. Kažu da je Luis morao da više puta otpjeva ovu pjesmu. Negdje sam pročitao da je beogradska štampa Luisa poslije te noći opisala kao "pomahnitalog džezera" koji "odjeven u egipatsku galabiju" u publici proizvodi trans. Njegovo džez-biće susrelo je ciganski, južnosrpski, makedonski i vlaški melos i - zvijezda je rođena. Jovan Nikolić Jof, koji je tih godina znao izaći u Euridiku, potvrdio mi je da je Luis prvo na toj bini odsvirao sve one pjesme koje će nešto kasnije biti jugoslovenski hitovi i da se po svemu vidjelo da taj čovjek sa nevjerovatnim repertoarom svjetskih stvari od soula do džeza, neće ostati samo još jedan odličan anonimni muzičar iz beogradske noći.

Već iste godine Luis je dobio ponudu da snimi ploču. Njen prvi tiraž je bio 2.000, već za nekoliko mjeseci morali su ga doštampavati do 150.000.

Priča o pjesmi

Mada sam i ja mislio da je Luis pjesmu po kojoj je nazvao svoj prvi album uzeo iz narodne riznice i obradio na svoj način, to nije tačno. Zna se ime kompozitora. Beograđanin Miloš Miša Aranđelović je između dva rata napisao ovu pjesmu. Inače je bio ekonomista po struci, studirao je u Francuskoj. Njemu se "posrećilo" da su i pjevači i publika do danas ubijeđeni da je ta pjesma nastala negdje u krčmama južne Srbije.

Sve ovo sam saznao slušajući lijepu radio-emisiju "Gosti iz prošlosti". U emisiji se Slobodan Jović sjećajući se kompozitora, rekao da mu je teča Miša, kako su ga zvali, ispričao da se 1940. obreo u Varešu, kao visoki bankarski činovnik. U kafani vareškog hotela on i njegov drug Pero, kojeg je znao još sa studija u Francuskoj, družili su se sa dvije djevojke. Bile su sestre, a Pero se udvarao jednoj od njih. Ona se zaljubila, ali je vrlo dobro znala da je Peri ljubav razbibriga i da neće biti njen. Zamolila je kompozitora da njenu nesrećnu ljubav ovjekovječi pjesmom. Te zime u Varešu Miša Aranđelović je napisao sljedeće stihove:

Ne kuni me, ne ruži me majko,/ ne pitaj me za sudbinu tešku./ Ne kuni me, ne ruži me majko,/ sve mu dadoh, zar učinih grešku?/ Ne traži ga, ne zovi ga, majko/ ne traži ga nisam ja bez druga./ Danju noću gde god pođem majko/ sa mnom je i tuga.

Dakle, u osnovi ove srceparajuće balade je - ženski bol. Od njega je Luis 1980. naparavio mušku "pregolemu tugu". Čudan je bio višedecenijski put pjesme od Vareša preko beogradske Euridike do jednog šanka u bosanskoj varošici, gdje sam je u Luisom izvođenju prvi put čuo.

Biografski fragmenti

Ljubiša Stojanović Louis je rođen 1952. u Leskovcu. Njegovi su se često selili, pa mu je u biografiji zabilježeno da je u Negotinu završio nižu muzičku školu, u Nišu je počeo studirati muziku, a potom je - kao i svi koji žele nešto da urade otišao za Beograd.

Međutim, rijetko ko zna da je on 1975. godine predstavljao Jugoslaviju na međunarodnom festivalu u Japanu. Izvodio je pjesmu iz jugoistočne Srbije i - pobijedio. Isto tako, njegova kasnija slava potisnula je detalje iz njegovog života koji su Luisu bili važni. Nadimak je dobio još kao dječak u Negotinu. Nosio je ploče Luja Armstronga pod miškom. Pošto je originalna verzija imena velikog američkog muzičara, napisana na omotima ploča, bila Louis - a na srpskom, zna se, to može biti pročitano samo sa onim glasnim, suvišnim "s": Luis. Nadimak se zalijepio. U ličnu kartu je kasnije ovaj rođeni Leskovčanin unio i nadimak - Ljubiša Stojanović Louis. S gitarom i ruksakom je kao mladić odlazio na more i tamo pjevao. Neko vrijeme je živio u Njemačkoj, u Minhenu morao da čisti stepeništa, jer je nastupilo muzičko zatišje. Samo nekoliko godina kasnije u Rusiji je pjevao na rasprodatim koncertima, o kojima je govorio kao o najboljem energetskom opijatu u životu. Obrijao je glavu 1981. pred odlazak na Jadran gdje je pjevao u jednom hotelu. Egipatske galabije su ga podsjetile na odeždu iz doba Nemanjića. Prve je kupio, a ostale je sam šio. Bio je otac šestoro dece, tri braka su obilježila njegov život. Između najstarijeg i najmlađeg djeteta raspon je od nekoliko decenija.

Preko žanrovskih granica

Luis je u Jugoslaviji potpuno izbrisao tvrdu granicu između urbanog i ruralnog, avangardnog i tradicionalnog, narodnjačkog i rokerskog. Naučio je ljude, među njima i mene, da se muzika dijeli na dobru i lošu, bez obzira na žanr. Ostalo je zabilježeno da je na pitanje kako bi odredio svoju muziku odgovarao sa humorom - to je moja muzika.

Nikada nisam bio na Luisovom koncertu, nisam doživio njegove suze uz neke pjesme. O jednom koncertu je ostavio svjedočenje: "Muziku sam mogao da opipam, kao da je u pitanju materija. Bilo kakav orgazam je neinteresantan u poređenju sa tim".

Izgledalo je da će mu se osmjehnuti i međunarodna karijera. Dragi Šestić sa svojom holandskom muzičkom kućom Snail Records objavio je 2011. izbor iz Luisovog opusa pod naslovom "The Last King Of The Balkans". Bez obzira na pretencioznost naslova kojom se željela zapadnjacima približiti egzotična sinteza etno-popa i džeza, naziv albuma za zapadno tržište "Posljednji balkanski kralj" imao je jednu tačnu konstataciju. Luis je bio jedno od posljednjih samoniklih muzičkih veličanstava koja nisu bila sačinjena tehnološko-propagandnim tehnikama. Ali Luisu svjetski uspjeh nije bio suđen. Mada su počeli pristizati evropski pozivi za koncerte "svjetske muzike", saobraćajna nesreća u kojoj je sjedeći za volanom poginuo na sjeveru Bačke, kod Feketića, u ranim jutarnjim časovima 31. jula 2011, prekinula je taj uspon.

Muzika svijeta

Da sam tada, sredinom osamdesetih, Zvezdanu za šankom u Tuzlanki rekao da Luis stvara world musik pogledao bi me razlivenim očima punim čuđenja, napravio jednu od svojih čuvenih grimasa, i rekao: Aj` ne seri!

Luis je mnogo prije one reklame za pivo zaista pronašao neodoljivu formulu - Global, but ours.

Deset godina nije sa nama. Nisam u toj deceniji bio ni na jednom slavlju, a da ljudi ne požele da začuju neku njegovu stvar. Luis će živjeti kroz svoje pjesme. To je potpuno jasno naročito u Leskovcu, gdje završavam ovaj zapis. Luisov rodni grad je jedna od najvažnijih tačaka na sevdalijskom luku od Sarajeva do Skoplja, na kojem se prema Dvornikoviću, još od antičkih vremena rađaju najbolji muzičari.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )